Drugi po redu iz Tzadik Records serije remasteriranih radova ovog pokojnog pionira downtown i postmoderne scene iznenađuje kreativnim domišljatostima i obiljem avangardnog nadahnuća.

Teiji Ito rođen je 1935. godine u Japanu, početkom 2. svjetskog rata s roditeljima seli u New York, a s 15 godina bježi od kuće i upoznaje čuvenu filmsku scenaristicu Mayu Deren (suradnica Alexander Hammida na filmu "Meshes Of The Afternoon", 1943.) s kojom se vjenča u ranim dvadesetim godinama, te odlazi na Haiti. Svoje prve glazbene radove počinje objavljivati zahvaljujući Mayi koja ga angažira za soundtrackove filmova koje je snimala. Na downtown sceni New Yorka, Teiji vrlo brzo postaje priznat kao neobičan kompozitor koji spaja avangardne tokove sa tradicionalnom glazbom istoka (Japan, Kina, Mongolija, Koreja, Vjetnam, Indija, Pacifik...) i Afrike istovremeno kombinirajući voodoo ritmiku, jazz i elektroniku. Često je surađivao sa Jerome Robbinsom i Julian Beckom komponiravši glazbu za film, ples i teatar, te je svojim radom veoma bitno utjecao na umjetnike kao što su John Zorn, Christian Wolff, Ikue Mori, Gisburg, Evan Parker, Ikonoclast... Umro je 1982. godine.

Ovaj album je zbirka njegovih studijskih radova iz 1964. godine u suradnji sa Ito Estateom gdje je Teiji sam odsvirao više od četrdesetak instrumenata među kojima su drvene flaute, okvir doboša, tomovi, drveni blokovi, zvonca, gong, čelični bubanj, timpan, cimbale, staklenke, kamene ploče, truba..., te čitav niz egzotičnih instrumenata poput ryuteki, hichiriki, šakuhači, koto, šamisen, taiko, tsutsumi, ki, maracas, sho... Također se koristi i glasovima, miks pultom, te snimljenim samplovima i elektronskim efektima. Album sadrži 6 kompozicija koje imaju numeričke oznake "Tenno" od 1 do 6, a po strukturi, formatu i obliku su otprilike ono što danas koristi mnoštvo modernih avangardno-eksperimentalnih glazbenika bez obzira na zvučnu scenografiju. Stoga je album iskonski prikaz avangardno-eksperimentalne glazbe kakva se na downtown sceni prakticirala tokom '60-tih godina i zadivljuje svojim prirodno režiranim zvučnim efektima. Prva skladba "Tenno I" je najkraća (4.42) i sadrži cijelo brdo nabacanih zvukova poredanih kao lagani horror uvodnik-intro u sadržaj koji slijedi. Odmah potom dolaze dva najdulja komada "Tenno II" u trajanju od 12 minuta koji se iz početne kakofonične buke i različitih šumova pretvara u laganu zvučnu avangardu gdje kruži tko zna kakva priča ispričana na udaraljke u kojoj tišina igra isto tako značajnu ulogu, da bi se na polovici skladbe pojavili razni ritmički efekti razbacani u svojem neskladu tempa i melodija (istočnjačka pentatonika), dok završni dio čine eksperimentalni psycho zvukovi proizvedeni pomoću vokala (uzdasi i mumljanje), zatim valovi vode i neskladan ritam udaraljki koji završava s nekoliko istih tonova na pianu nalik na zveket žlice. "Tenno III" je također 12 minuta dugačka kompozicija koja je pravi spoj istočnjačkog folka sa tradicionalnim tibetantskim mantra vokalizacijama koji nakon treće minute bivaju oštro bačeni u pozadinu i vraćaju se u prvi plan po sistemu fade-in, te se nakon toga u aranžman upliće specifična ritmička pentatonika uz melodiju koja je odsvirana na originalne istočnjačke instrumente.

Središnji dio skladbe je posve u skladu sa školom rane elektro-akustike gdje vodeću riječ nose zvukovi cimbala sa echo efektima, a po Teijievoj neobičnoj glazbenoj strukturi sve se pretvara u zvukovlje tradicionalnog Pacifika (Polinezija prvenstveno) s kojime kompozicija završava. U "Tenno IV" je vjerojatno riječ o nekom stampedu jer su korišteni zvukovi konjskog galopa, mukanje krava i nesnosna prigušena buka iza koje slijede slijepljeni komadi vokalnog pjevanja nalik na tradicionalne mongolske mantre, eksperimentalni breakovi na udaraljkama (nekoliko udaraca po gongu i još nekim manje znanim instrumentima), te u intervalima od po dvadesetak sekundi nekoliko istovjetnih šumova. "Tenno V" uz vodeću melodiju na flauti, prigušene kružne zvekete na udaraljkama, rastrgane i neujednačene ritmove donosi određenu prethodnicu budućoj ambijentalnoj glazbi, te se pred sam kraj pretvara u voodoo ritmiku crne Afrike uz primjetne konotacije sukus tradicije odsvirane na žičanom instrumentu. Posljednji komad "Tenno VI" je konceptualni splet za udaraljke, frule, zviždaljku, razne zvukove (između ostalog i željezničku kompoziciju, uzdahe, krikove) koji su u završnici producirani kroz psihodelične delay efekte. Posljednji dio aranžmana je fina melodija na fruli, elegična svirka na jednom žičanom instrumentu i tzv. grand finale u koji su uključeni bubanj, flauta i nekoliko udaraljki, baš upravo onako kako album i počinje. Velika je šteta što se uz album nije pronašla i priča koja bi dočarala što je ovaj iznimno hrabar glazbenik imao kao nit vodilju prilikom komponiranja i snimanja jer je očigledno da koncept zadanih tema postoji.

Kako god, bez obzira na sva današnja kibernetička i kompjuterska čudesa za stvaranje glazbe, ovaj album je dokaz da se i prije gotovo pola stoljeća mogla praviti jednako intrigantna glazba koja u današnje vrijeme po ničemu ne zaostaje od recentne produkcije u sektoru eksperimentalne i avangardne scene.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 10/04/2008