Uskoro će Nine Rain, sastav Steven Browna posjetiti Zagreb (22.II u Močvari). Ovo je prilika da vas upoznamo s najnovijim albumom artificijelno sofisticiranih Tuxedomoon koji je konačno objavljen 26.XI 2007. i možete ga mirne duše smjestiti u ladicu 2008. godine jer ga je prošle godine malo tko čuo u kompletnom sadržaju.

U trideset godina postojanja ovaj avangardni post-punk/electro-gothic/rock band odavno razasut po svijetu (od Meksika, USA do Grčke i Belgije) imao je nekoliko formacija, razilazaka, ponovnih okupljanja, ali i kreativnih uspona i padova. Bilo ih je prekrasno gledati dvaput u jednoj godini u Zagrebu (22.II u Aquariusu i 13.XI 2007. u Močvari), no pomalo su se i suviše nonšalantno ponašali izvedbom sijaset skladbi upravo s ovog albuma koji tada još nije bio službeno objavljen.

"Vapour Trails" je njihov službeno šesnaesti album, a snimili su ga u postavi u kojoj je konstantno jezgro manje-više još od 1986., što znači da su i dalje prisutni Steven Brown (klavijature, sax, oboa, klarinet, vokal), Blaine L. Reininger (klavijature, violina, gitara, vokal, laptop), Peter Principle (bas, ritam mašine) i Luc Van Lieshout (truba). Zahvaljujući Internetu oni nesmetano žive svoje živote na odvojenim kontinentima razmjenjujući kompozitorske ideje, ne održavaju probe, već se sastaju samo prilikom snimanja albuma i održavanja turneja, te su ovaj album stoga slikovito i nazvali 'magloviti putevi'. Za produkciju je bio zadužen jedini preostali Amerikanac, Peter Principle koji je svoj San Francisco odavno zamijenio New Yorkom. Album ima osam naslova, traje nešto više od 50-tak minuta i uglavnom na njemu nema ništa novo niti revolucionarno u zvuku i načinu rada Tuxedomoon, no po prvi puta su pribjegli sistemu komponiranja na tri različita jezika, odnosno koriste se jezicima onih podneblja u kojima trenutno žive. Prvu skladbu "Muchos colores" pjeva Steven Brown na španjolskom jeziku, laganog je tempa i ima atmosferu svijetlih trenutaka Nick Cave And The Bad Seeds uz dakako mnogo bolju i slojevitiju glazbenu građu koja je potkrijepljena klavirskim melodijama, spagetthi gitarom, zvukovima trube, violine, klavira, klarineta, no spram kompleksnih Tuxedomoon skladbi iz prošlosti, ovo je pročišćeni minimalizam. "Still small voice" je eklektični plesni povratak u new-wave vrijeme i veoma nalikuje na radove David Bowiea i Talking Heads iz vremena 1977-1983, a ima sličnosti i sa albumom "Black Tie, White Noise", kako kompozitorski, tako i vokalom Blaine Reiningera. Ujedno, ovo je i najplesnija stvar na albumu, te je veoma pogodna za komercijalnu radijsku reprodukciju. U sljedećoj "Kubrick" (instrumental) pojavljuju se ambijentalni pejzaži (gitara, truba, synth, modificirani vokali, klavir) koji su popraćeni sa specifičnim zvukom Principleovog basa kojeg gotovo nikada nije mijenjao i zvuči kao izvađena iz naftalina spremljenog negdje duboko u doba albuma "Desire". "Big olive" je posezanje u post-punk/dance-rock prošlost gdje vodeću ulogu igra neurotična melodična gitara a'la Andy Gill (Gang Of Four) i plesni ritam uz prateće gothic vokale i tekst na engleskom i grčkom jeziku (drugi dio skladbe) kojeg pjeva Blaine poput Leonard Cohena. Kompozicija je također minimalističke naravi i da nema sukladno pripadajućih melodija na klaviru, trubi, saksofonu mogla bi se smjestiti u stilski pretinac plesnih Psychic TV. Da još uvijek imaju volje za eksperimentima pokazuju u laganoj ambijentalnoj "Dark temple" (na engleskom jeziku), no negdje blizu polovice skladbe koja traje 7 minuta ponovno upadaju u minimalistički svijet kojeg su ipak vješto obogatili mnogim efektima i drugim dijelom skladbe koji je pjevan i s kompozitorskog aspekta vrlo dobro riješen sa završnicom s početka skladbe. Instrumental "Dizzy" je još jedan plesni broj kojeg vodi bas gitara i melodijska fuzija saxa, klavira, gitare, syntha i nadogradnja duhačkih instrumenata, te su u njemu prikazali najveći doseg čitavog albuma s odličnim psycho efektima i pomaknutim smislom za melodijski netonalni 12-tonski sistem (osobito Brownove klavirske atonalne dionice i eksperimetalni pristup u tzv.solo-dionici). Veoma dobro! Svoju sklonost ka art-eskapizmima ponovno su dotakli u skladbi "Epso Meth Lama" koja je čudan spoj minimalističke mantre koju vokalno pjevaju (na nemam pojma kojem jeziku) uz elektronsko/eksperimentalni lagani techno-trance kao da su Jean Michel Jarre iz vremena "Oxygene", "Equinoxe" i "Magnetic Fields" albuma spojili sa inspiriranim psihodeličnim The Chemical Brothers. U stvari, kada se bolje promotri, ovo umnogome nalikuje na rane radove Kraftwerk, osobito na eksperimentalne albume "1", "2" i "Ralf Und Florian" iz ranih '70-tih u daleko boljoj izvedbi. Završetak albuma pripada skladbi "Wading into love", vrlo dobrom psihodeličnom trip-hopu u kome su pokazali kako ovaj jednostavni obrazac može biti bolji i od svih sličnih radova Massive Attack i Trickya.

U konačnici, album je sjajan kada bi im bio debitantski rad, no očito je da su ovaj puta Tuxedomoon napravili lakoslušljivi, skoro pop album u koji su upleli mnogo sviračkog i stvaralačkog integriteta na konto minimalističkih aranžmana. Nema tu više nepredvidljivih scena, niti novih želja za istraživanjem. Fine melodije i konstantni zvukovi ovih uvijek prijatnih ekscentrika ne doimaju se toliko uzbudljivo kao prije 20 i više godina. Suviše eklektično. I maglovito kao što samo ime albuma kaže.

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 07/02/2008

PS: ne vjerujem da su Tuxedomoon zadovoljni s ovim albumom