Drugi puta ove godine Tuxedomoon u Zagrebu, ovaj put na turneji ''Best of'' kojom obilježavaju 30 godina karijere doveo je iznenađujuće daleko slabiju posjetu od one u Aquariusu 22.02.2007.

Ne bih ulazio što je razlog skoro prepolovljene posjete od nekih tek 250-300 ljudi, no da su Tuxedomoon održali još jedan briljantan koncert to stoji. Za razliku od repertoara iz kluba Aquarius koji se temeljio uglavnom na skladbama iz posljednje faze rada unazad 10-tak godina, ovaj puta su ovi još uvijek avangardni ekscentrici dobro prošarali po svojoj bogatoj karijeri. Paralelno sa svirkom imali su čovjeka 'sa strane' zaduženog za neobičnu video projekciju. Gospodin kojeg niti uz najbolju volju nisam mogao prepoznati (čini mi se da je viđen u nekim njihovim vrlo starim video spotovima) bio je smješten na samo čelo pozornice gdje je za stolom imao kameru koja je projicirala njegove art radove na ogroman ekran iza samog sastava. Tip je radio na licu mjesta umjetnički video performance spajajući kompjutersku grafiku s različitim folijama, crtežima, sjenama i kojekakvim priručnim sredstvima, te je u nekoliko navrata istovremeno nosio tri različite maske na glavi i šetao po pozornici izvodivši spektakularne gegove. Sam repertoar bio je sastavljen od poznatijih i nešto manje poznatijih skladbi koje su objavljivane još od prije 30 godina na ovamo (''Holiday for plywood'', ''Time to lose'', ''East-jinx'', ''Volo Vivace'', ''What use'', ''Desire''...), no dosta je čudno što se na ovom 'best of' koncertu nije pronašla niti jedna skladba sa čuvenog ''Holy Wars'' albuma iz 1985. Kada se pred sam kraj koncerta začulo u nekoliko navrata iz publike zahtjev za čuvenim hitovima ''No tears'' ili sjajnog klasika ''In a manner of speaking'', Blaine Reninger je samo hladno odvratio 'možeš si misliti'. Njihove skladbe su i dalje besprijekorne glazbene građe i za drugu dekadu 21. stoljeća, a što su stariji, to su i sve bolji virtuozi na domicilnim instrumentima što se posebno odnosi na Steven Browna (vokali, klavijature, saksofoni, klarinet), Blane Reiningera (vokali, gitara i violina), te Lu Van Lieshouta (truba i usna harmonika). Već skoro dvadesetak godina bez bubnjara taj zadatak na koncertima revno vrši bas gitarist Peter Principle koji je zadužen i za ritam mašinu smještenu na stoliću pored njega, te premda je sam opseg zvuka ritam mašine vrlo skučen (i naravno kronometarski točan) iznenađuje homogenost glazbenika koji i najzahtjevnije dionice izvedu na tisućinku sekunde precizno. Koncert je dionio obilje glazbenih stupnjevanja (dueti sax-violina, sax-truba, klarinet-gitara, klavijature-truba itd.), različitih nadogradnji, melodioznih nadigravanja, vještih improvizacija, minimalizma, te one prave Tuxedomoon avangardne ekspresije koju još uvijek imaju u sebi što su pokazali i na ovome nastupu. Jedino su na uštrb svoje proračunate artističke sklonosti zakinuli dobar dio post-punk/ new wave publike i nisu izveli niti jednu kultnu kompoziciju iz rane faze s konca 70-tih i početka 80-tih kada su bili miljenicima art-alternativne audijencije. Tja, umjetnici su uvijek skloni namjernim izbjegavanjima očekivanih klišeja. A Tuxedomoon su to ovaj puta potpuno potvrdili. Bez obzira na to, sjajno!

horvi // 18/11/2007

> vidi sve fotke // see all photos