Album koji počinje uvodnim stihovima čuvenog R.E.M. hita "The one I love" nagovještava lijepu pop pjesmaricu koja dolazi iz Norveške. U konstantnom diskografskom nedostatku gurua Massive Attack (a i Trickya), predlažemo vam da upoznate jedan veoma lijepi egzotični trip-hop sastav.

Flunk je sastav kojeg je osnovao Ulf Nygaard, pjevač, klavijaturist i kompjuterski programer, te zaljubljenik u topli i prozračni trip-hop s kojim se intenzivno počeo baviti još u ranim '90-tim nakon izdavanja epohalnog albuma "Blue Lines" Massive Attack. Prije nego što će osnovati Flunk, Ulf je inspiriran muško-ženskim duet vokalima imao sastav Beady Belle u kome je uz njega pjevala Beate Slettvoll Lech koja je napustila postavu 1998. Beady Belle je u Norveškoj objavio sedam albuma koji su navodno crpili snagu iz domaće folklorne (vikingške) baštine, a 2003. imali su i jedan od najvećih hitova u Norveškoj, te su bili nominirani za njihovu Grammy nagradu.

Sam Flunk osnovan je nakon jednog sessiona 2001. u Oslu kada su Ulf i gitarist, basist i elektroničar Jo Bakke utvrdili da imaju mnogo zajedničkih ambicija koje vrijedi iskoristiti. Tada su radili sa vokalnim samplovima na koje su dodavali programiranu kompjutersku glazbu, no na žalost ništa od toga nikada nije snimljeno. Iste godine Ulf je bio gostom na jednoj kompilaciji za Beatservice Records, te je manager labela Vidar Hanssen ostao impresioniran njegovim vokalom i ponudio im ugovor za prvi zajednički album. Debi pod nazivom "For Sleepheads Only" objavljen je tek u četvrtom mjesecu 2002. godine premda je većina materijala snimljena još sredinom 2001. Tu im se priključuje i pjevačica Anja Vister koja je uglavnom improvizirala vokale, a kao prvi singl objavljena je obrada New Ordera "Blue monday". Odmah su dospjeli i do BBC radio programa, te su snimili live session u Blue Room i održali prvi koncert u Art's Club-u na čuvenom londonskom Notting Hillu. Zahvaljujući tome, recenzija debi albuma objavljena je i u raznim elektronskim britanskim magazinima, te su nastupali na London Jazz Festivalu, a kao potvrda njihove kvalitete stigao je i poziv za nastup na najvećem ljetnom rock festivalu u Norveškoj. Naredni period bio je više nego odličan start za novi sastav - debi album objavljen je 2003. u specijalnom izdanju u Rusiji i Grčkoj, te je kao posebni remix album "Treat Me Like You Do" objavljen za Beatservice Records u lipnju 2003., nakon čega Flunk odlazi u Pariz na snimanje novog albuma. Drugi studijski album "Morning Star" objavljen je sredinom 2004., a velikim komercijalnim radio hitom postala je pjesma "On my balcony" koja se mogla čuti i na našim radio stanicama. Isti album objavljen je ujesen i u USA. Naredne 2005. godine objavili su samo EP "Play America" jer su bili zauzeti sa radom na vlastitom soundtracku i podužoj turneji koju su sticajem povoljnih okolnosti nastavili i u 2006. u USA po, kako vole istaknuti, najvećim gradovima San Franciscu, Los Angelesu i Seattleu, gdje su u studiju KEXP snimili uživo obradu Depeche Mode "See you".
"Personal Stereo" je njihov treći studijski album gdje sve vokale preuzima Anja, tako da ostatak ekipe ima nesmetano otvoreni prostor za individualne glazbene poteze. Uz Ulfa i Jo Bakkea, ovdje je prisutan i bubnjar Erik Ruud koji je 2007. objavio svoj prvi solo album.



Uvodna skladba "Personal stereo" je akustična Sylvianovska balada s elementima trip-hopa gdje su iskorišteni stihovi Michael Stipea (iz spomenutog hita "The one I love") u oblikovanje veoma lijepe ljubavne pop pjesme koja se pretvara u 'osobno zajedništvo', a takvih komada na albumu ima podosta kroz pedesetak minuta albuma. Od sneno down-tempo plesne "Heavenly" (sa ambijentalnim i 'pletećim' zvukovima Bakkeove gitare i nježnim zvukovima Ulfove elektronike), finih trip-hop kompozicija "If we kiss", "Haldi (feat. Daniel Johnston)" do "Change my ways" (obojena blueserskim slide-gitarskim šlihom, usnom harmonikom i tankim Ulfovim vokalom). Ulf se prihvaća vokala tek samo u petoj kompoziciji "Sit down" (lagani trip-hop) gdje je nit vodilja stih 'listen to the silence', te mu se u duetu pridružuje i Anja kako bi njegovom hladnom grlenom skandinavskom i rezerviranom, ali ipak veoma toplom vokalu dodala ugodan prozračan ugođaj. Sjajna pjesma! Obrada Depeche Mode "See you" počinje zanimljivim ambijentalno/ eksperimentalnim ugođajem koji se iz šumova vjetra (i tko zna kakvih sitnih efektića klavijatura i elektronike) pretvara u osebujnu gitarističku minijaturu bez distorzije otprilike onako kako na primjer tretiraju piano Ivo Pogorelić i Vlado Perlemuter svirajući Chopina na dva različita načina - osjećajno i čisto školski po notama. "Two icicles" je potpuno elektronski trip-hop s upotrebom ritam mašine gdje se nakon sitnih gitarskih melodija ritam ubrzava u lagani d'n'b. Još jedna slična skladba je "Keep on" gdje je elektronika potpuno došla do izražaja uz korištenje laganog 3/4 ritma. Posljednja "Diet of water and love" je posve oslobođena trip-hop ritmova i napravljena je kao fini 'anoreksični' ambijentalni pop sa pozadinskim Ulfovim klavijaturama i Bakkeovim gitarama gdje slučajnost sa zvukovima ranih Kraftwek i OMD (s albuma "Architecture & Morality") nikako nisu slučajne.

Glas Anje Vister je snen i nježan poput najromantičnije Bjork, Kate Bush i Hope Sandoval, gitare Jo Bakkea su smirene i melodijski dotjerane, a elektronika i klavijature Ulf Nygaarda prozračne, vedre i zrače veoma lijepim optimizmom. Vrlo lijepi tekstovi, vrlo napredna jednostavna trendly glazba koja neodoljivo podsjeća na rad Simple Minds na albumima "Sister Feelings Call/ Sons And Fascination" u jednoj posve drugoj, laganoj varijanti. Ako im je ovo vrhunac karijere, odličan je. A pretpostavimo da mogu i bolje. Biti će toga snenog, romantičnog i zanosnog u njihovoj karijeri. Tek im je treći album, a već je sjajan. Dok dođu do svjetskog mega-hita proći će još barem 3-4-5 godina (ako ne i više). Zato je najbolje da ih pamtimo i znamo u ovom odličnom izdanju.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 21/12/2007