Mnogo je vremena prošlo od njihovog posljednjeg albuma, poznate 13ice, a što je još važnije, mnogo se značajnih stvari za bend izdogađalo i zauvijek promjenilo nekadašnje perjanike Britpopa. Prije svega, Damon Albarn je sa svojim virtualnim bendom Gorillaz polučio veći uspjeh nego što se tome vjerojatno i sam nadao, tako da je jedno vrijeme Blur očito pao u drugi plan. Onda je i gitarist Graham Coxon ponovno otišao u solo vode i izdao novi album, i to ne bilo kakav - po vlastitim riječima, po prvi puta je sam sebi priznao svoj problem s alkoholom i progovorio o njemu. I konačno, Graham je napustio Blur, što se na novom albumu itekako osjeti.

Već je "13", melankolični i u usporedbi s ranijim albumima, mračniji, ali i intimniji (sjetimo se, Damon je baš bio raskinuo sa svojom tadašnjom djevojkom), a po glazbi puno experimentalniji i produciraniji album, pokazao mogući smjer u kojem će se bend u budućnosti možda kretati, a novi album tu tvrdnju samo dokazuje. Za razliku od Oasis koji se zvukom i textom maltene nisu maknuli od svoja prva dva albuma (koja su, da se razumijemo, meni skroz ok) pa su danas nezanimljivi vjerojatno i samima sebi dok su trijezni, Blur su miljama daleko od "Girl&Boys" i sličnih hitova (koji su, opet da se razumijemo, u ono vrijeme bili sasma ok), okrenuti nekim mračnijim predjelima tijela i uma. I što nam to "Think Thank", djelomično produciran i od strane Normana Cooka (ex basist iz The Housemartinsa, odnosno možda poznatiji kao Fatboy Slim), donosi?

Nažalost, za razliku od spomenute "13ice" koja je imala i glavu i rep i bio na neki način zaokružena cjelina (ako izuzmemo tada prvi singl "Tender" koji je lako ušao u uho, ali kasnije istom mjerom živcirao, odnosno veseliju i p(r)ol(j)etnu "Coffee&TV"), "Think Thank" se čini kao jedan nenadahnuti momenat u životu benda, kao da ni sami nisu znali šta hoće dobiti već su jednostavno malo glazbeni brainstormali i ovo je sad rezultat. Nema više klasičnih formi pop pjesme (doduše, to je nestalo već na "13"), a i Gorillaz zvuk je sve više prisutan.

Ono što album izvlači je par dobrih komada, od kojih su dvije odmah smještene na početku albuma - "Ambulance" kao dobar uvod s Damonovim zavijanjem + malo elektronike tj. "Out Of Time", singl koji ste već sigurno čuli i, vrijeme će kasnije pokazati, najuzbudljivijia stvar na albumu. Imamo mi tu i malo "ostataka" s prethodnog albuma ("On The Way To The Club", ili još bolje "Caravan"), ali i dokaza u stilu "Grahama nema, ali mi i dalje rokamo s električnim gitarama" tipa "Crazy Beat" (neuspješno, no vjerojatno uspješnica za razbuđivanje raje na koncertima) ili pak kratka "We've Got A File On You" koja započinje kao ADF, a nastavlja se kao neka punk noise žestice, čista vježba zapravo. A imamo i potpuno nepotrebnih stvari tipa "Brothers and Sisters" s nekakvim klavijaturskim zavijanjima kojih bi se odrekli i Talking Headsi. Da je TT izdan kao EP sa 4-5 pjesama, bio bi jaaaaako dobar. Ovako, nezanimljivost ostalih stvari na duge staze poprilično ruši ukupnu kvalitetu dugosvirača...

Daleko od toga da žalim za "Parklife" vremenima, dapače, drago mi je da mijenjaju svoj zvuk i experimetiraju s njim, no treba biti pošten pa reći da ovaj experiment baš i nije donio izuzetan rezultat, kao npr. toliko spominjana 13ica (jebiga, definitivno mi je obilježila jedan dio mog života, šta mogu!). Jer, kako je jedan recenzent dobro primjetio, očito je da Damon ima talenta, ali je i očito da mu treba suradnik koji će mu reći koje su ideje dobre, a koje ne.

PS: Zadnje što sam čuo slušajući bečki FM4, prije sad već dosta vremena, radio na kojemu je tada "Think Thank" bio Album der Woche, i kojima se javio izvjestitelj s jednog njihovog britanskog koncerta, je da postoji šansa da se Graham vrati. Živi bili...A znate li da je u planu i snimanje filma o najpoznatijem britanskom ljubavnom trokutu početka 90-tih, tj. Damon - Justine - Brett?

sale // 23/07/2003