Damon Albarn je napisao operu o Johnu Deeu, velškom astronomu, matematičaru, i alkemičaru koji je bio savjetnik engleske kraljice, a opseg toga posla se pokazao izazovnim, slojevitim i dugotrajnim. Zbog činjenice da je opera dugo bila djelo u nastajanju, čija se vizualna ideja mijenjala iz predstave u predstavu, Albarn je u međuvremenu izdao album sa glazbom iz predstave. Iako se na prvi pogled to čini čudnim potezom - ne toliko u smislu žanra, jer se Albarn ne libi nijednog pravca - već zbog toga što se nešto što je namijenjeno izvođenju na pozornici u obliku opere, teško može prenijeti na CD. No i ovdje Albarn uspješno zaobilazi zamku, album uspijeva stajati sam za sebe, bez obzira na dijelove koji izlaze iz norme, i za koje bi svakako bilo korisno da imaju malo više konteksta oko sebe. Ovo folk-operno djelo nudi zanimljivu i poticajnu glazbenu zanimaciju, a unutar trajanja od 48 minuta može se lagano ekstrahirati nekoliko pjesama koje bi sasvim dobro prošle na radiju.

Na samome početku albuma, vrlo jasno i očito, kroz orgulje i cvrkut ptica, Golden Dawn započinje priču. Vrlo laki početak, koji možda malo preočito postavlja stvari na svoje predviđeno mjesto, jedna je od pjesama koja sasvim sigurno bolje djeluje na pozornici, nego pri samome slušanju. Nakon toga se Albarn vrlo brzo vraća u pravu brzinu s melankoličnom Apple Carts, koja ponajviše zbog odlične vokalne izvede, i atmosferičnosti, uspijeva osvojiti i približiti album onome što nije toliko opterećeno s opernim djelom - kojega ovdje u stvarnome obliku ionako nema. Iz albuma opet iskače Edward Kelley - očiti uvod za novog lika na pozornici, koji ovdje upada usred neke druge struje i raspreda nešto o sebi i svojem djelovanju.

Pjesme poput The Marvelous Dream, 9 Point Star i Preparation grozničavo i uspješno oformljuju Deejeeve uplive u okultne teme i alkemiju. U ovim prijelaznim pjesmama se zapravo nalaze i najbolji primjeri onoga što zadržava album iznad područja dobrog pokušaja. Ovdje se granica između opere i pjesme na albumu, nekako bezbolno briše, i omogućava albumu da stoji na svojim nogama, bez obzira na širi kontekst i različitu izvedbu i interpretaciju. Pred kraj albuma još jednom se ističe pjesma koja može stajati s obje strane prolaza. Cathedrals je nadahnuta i dovoljno jaka da je ni renesansni upllivi ne povlače u prošlost i opernu zatvorenost.

Na kraju svega, kada se izmiješaju pjesme koje djeluju i one koje zatežu materijal u krivome smjeru, ostaje album koji čak i bez konteksta pruža vrlo ugodno slušanje. Činjenica da još i potiče slušatelja (ili barem mene) i da se čita dodatni materijal o Deeu i drugim čimbenicima tadašnjeg vremena, služi kao još još jedan pozitivan čimbenik koji ide u prilog neumornom Albarnu i njegovom kompleksnom glazbenom izričaju.

ocjena albuma [1-10]: 7

robert tabula // 16/08/2012