Sastav je osnovan 2003. u Glasgow School of Art gdje su se upoznali Douglas Morland (gitara i prateći vokal) i Kendall Koppe (synthesiser i back vokal) koji su zaključivši da imaju iste afinitete prionuli na zajednički rad inspirirani Dr.Feelgoodom i The Modern Lovers. Kariku koja im je nedostajala pronašli su u ekscentričnom Motheru (glavni vokal i gitara) koji je došao iz Orkney Islandsa. Već nakon dvije sezone rada (u međuvremenu su im se priključili Ian Cronan - bubnjevi i Peter Valley - bas i prateći vokali) iza sebe su imali debi singl "Who art you girls?" (decembar 2004.) i "Oh yeah, you look quite nice" (srpanj 2005.), te prvi album "Take The Lovers Home Tonight" (kolovoz 2005.). Odmah nakon izlaska albuma sastav napušta osnivač Kendall Koppe kako bi se profesionalno mogao posvetiti karijeri fotografa. Samo nakratko im se ponovno priključio 2006. za potrebe Indian Summer Festivala, a na njegovo mjesto došao je Tim Dyer (klavijature i samplovi). U novoj postavi prvo su sredinom 2007. objavili treći singl s dvije pjesme "Watch the lines" i "Are other?", te potom i drugi album "Science Fiction Illustrated".



Iako bez osnivača Kendall Koppea, ova ekipa je na svojem drugom albumu prikazala da se 42 minute klasično opremljenog indie-pop/rock albuma može osmisliti vrlo fino i kreativno. Otvara ga "All in the mind" koja je gotovo tipična The Fall preslika melodije "Hilary" s albuma "Extricate" (1990.) kao i singl "Watch the lines" koji provlači osnovnu melodijsku i bas liniju čuvene "New face in hell" sa trećeg albuma "Grotesque" iz 1980. Četvrti singl "So tough" s poleđinom "Attraction" dosegao je prvi njihov veliki uspjeh došavši na top ljestvicu BBC Radio One do pozicije no.6. Nešto drugačiji pristup pokazan je u naslovu "Going native" koji veže post-punk/gothic reference P.I.L., Siouxsie And The Banshees i A Certain Ratio, te u disco-funk-rocku "Are others". Kroz album se može osjetiti mnoštvo natruha Roxy Music, Can, te kraut-rocka, new-wavea i dance-rocka s jasnim indie opredjeljenjem.

Čitav album odiše jednostavnim minimalističkim linijama svih instrumenata uz pristupačnu soft-pop/rock produkciju uz poneki izlet ka romantičnijoj sferi što se posebno odražava u melodijama i samom Motherovom vokalu koji je dosta sličan Jarvis Cockeru s ironično zajedljivim podrhtavanjima glasa poput Johnny Lydona iz vremena P.I.L. faze. Unatoč jasnim žanrovskim utjecajima album ima sasvim solidnu tekstualnu i glazbenu potku koja je vrlo dobro kreativno realizirana.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 23/11/2007