Konačno je stigao prvi solo album Kize. I to na ponovno revitaliziranoj etiketi Suzy (navodno će biti ponovno Prljavo kazalište, Mišo Kovač, a i Cinkuši). I imamo tu čast da prvi predstavimo ovaj rad. Da je riječ o sjajnom instrumentalističkom albumu već je potvrdio i poziv Porina kojim će album biti uvršten u kategoriju instrumentalnih albuma.

Kada se suočite sa debi albumom glazbenika koji je sticajem raznih okolnosti kroz dvadesetak godina karijere redovito 'kasnio na vlak' teško je zaobići njegov (ne)sretni scenski život. Već sam nekoliko puta pokušavao pisati recenziju ovog rada dok je još bio u fazi sjajnog demo materijala kojeg je Kizo napravio prije nekoliko sezona, no sam me rasplet okolnosti razuvjeravao da to nije potrebno. Jer album je rađen, sniman, smišljan, produciran, masteriran i odgađan vrlo dugo, dugo vremena.

Krenimo redom. Kizo (pravim imenom Zoran Stojanović) bio je alfom i omegom nekad kultnog lokalnog zagrebačkog rock sastava Veliki bijeli slon (znan i kao Big White Elephant) kome je ranih 90-tih sve krenulo naizgled više nego dobro. U jesen 1992. pojavljuju se njihova dva prva objavljena snimka na kompilaciji "Indie Rock Bands... T.R.I.P. zone" (Croatia records) sa Messerschmitt, The Spoons, Overflow, Don't, Pips Čips And Videoklips, Hladnim pivom i Majkama što je bio vrlo smion i veliki potez promotera i organizatora Sale Dragaša koji je tom kompilacijom u sam vrh hrvatskog rocka izbacio imena koja su tada činila najkreativnije jezgro tadašnje scene. Kizi i Bijelom slonu je krenulo vrlo dobro - nastupali su gotovo svugdje, repertoar im je bio veoma bogat i raznolik (od funka do metala i alternativnog rocka), te je sve izgledalo da će album biti samo pitanje vremena. Međutim, premda je album snimljen on nikada nije zvanično objavljen, već je nakon nekoliko sezona u uzaludnom traženju izdavača samo ugledao svjetlo dana kao d.i.y. izdanje. Početkom 21. stoljeća Kizo nije ugasio rad sa Bijelim slonom, ali se pokušavao dugi niz godina probiti kao solo izvođač. Uz to imao je i nekoliko pratećih sastava, te je redovito nastupao po gotovo svim zagrebačkim klubovima s povremenim svirkama po Hrvatskoj i BiH (ima veoma zanimljivih anegdota!). Budući da je svoj zanat vrsnog gitariste i vrlo otkačenog zabavljača ispeglao do savršenstva gotovo punu sezonu je nastupao u medijski komercijalnoj emisiji Nove TV "Zuhra Show", a često je nastupao i kao sporedni glumac s gitarom u nekim manje važnijim hrvatskim sapunicama i televizijskim komedijama. I kada je koncem 2006. godine izgledalo da će Kizo konačno dobiti pravu priliku za pun medijski proboj ponovno su se počeli dešavati sudbinski teški događaji. Novaca je jedva bilo toliko da se spoji kraj s krajem (uz to je jednom prilikom zaradivši pozamašnu cifru na jednoj gaži polupao rent-a-car automobil i sav novac koji je dijelom trebao biti uložen u album potrošio na popravak), tako da je jednostavno od svega odustao, a na česta pitanja o albumu odvraćao "ma kakav album, slomiti ću gitaru, ne zanima ne više niti album, niti svirka, to više nema nikakvog smisla, prestajem se javno baviti glazbom, potpuno sam prevaren i izigran...". Tada je mnogo toga djelovalo da će Kizo samo odrađivati dogovorene gaže po sitnim klubovima i lokalnim zagrebačkim kafićima nasmijavajući ne pretjerano brojnu publiku, sve dok nedavno nije uz podršku ponovno revitalizirane diskografske etikete Suzy dobio priliku za konačnim objavljivanjem ovog albuma u koji je, kako sam kaže uložio 'krv, znoj, suze i opake muke koje više nikome nisu ništa značile'. No, evo i to se dogodilo - debi album Kize je tu ispred vas. Čeka vas 40 minuta razularene gitarističke svirke glazbenika koji je već skoro objesio gitaru o klin, pokopao uspomene i sjećanja, te se gotovo prepustio životu malog, običnog i skromnog čovjeka koji svoje kvalitete i afinitete nije uspio predstaviti u svjetlu kakvo on priželjkuje. Album je odrađen u žargonu čovjeka koji je Zagreb i cijelu scenu proživio ne samo kroz mozak, nego i živce koji bi i najupornijeg konja potjerao u klaonicu na samoubojstvo.
A album? Treba ga pomno preslušavati jer je dragocjeno gitarističko bogatstvo talenta koji tek sada nakon 20 godina aktivnog rada izlazi na pravi način pred široku javnost.

Na njemu se nalazi 11 odličnih instrumentalnih gitarističkih kompozicija koje su prožete mnogim sintagmama hard/heavy, space, gothic rocka, sitnih dead, trash i speed metal elemenata, sjajnih riffova i ritmovima plesnog blues-rocka, elektronskog i industrial rocka. Sve skladbe su vrlo plesne i sjajno producirane, no bez obzira na to, najveći posao je odradio sam Kizo. Već u samoj uvodnoj "Nazgul attack" daje do znanja da nije nikakva riječ o vještoj imitaciji njegovih vječitih inspiracija Jimi Hendrixa i Jeff Becka (obavezno u svakoj kompoziciji koristi pomoć od najmanje dvije gitare), već da taj odavno naučeni zanat pretvara u spoj modernog rocka uz obilatu pripomoć fine elektronske pozadine pri čemu se služi sa mnogobrojnim efektima o kojima bi trebalo kao i u kasnijem kontekstu albuma pričati čitave živote. Premda Kizo ne sluša The Young Gods, ovo debelo podsjeća na njihov smireniji i temperamentniji psycho-industrial rock. Odličan uvod! Već naredna "Poskok blues" će podsjetiti na elemente psycho nu-metala s elementima ambijentalne glazbe, dok je treća "Balkagnero" (čitaj: balkanjero) pravi odgovor na još uvijek netipičan world-music balkanski gitarstički hard/heavy rock (jel' to uopće i postoji?). Odlična melodija, čvrsta i jedna od najboljih, te najradiofoničnijih na albumu! (čitaj: hit). Također sjajnu, ali minimalističku svirku predočava u "Jen Lee" kroz spoj brzog rocka (samo malo fali do d'n'b ritmova s kojima bi ova stvar bila odlična) i vrlo domišljate loopove Krune Đurđevića, da bi u "Pi logic" ritam (a i jednostavne bas linije) ubrzao do skoro punk/d'n'b takta. Naslovna "Brutalizer" je svojevrsni industrial-rock gdje Kizo čak i pjeva krvavo obojenim vokalima poput Prodigya i ova primjedba stoji na mjestu. Dosta toga miriše na "Firestarter", a i The Young Gods koje Kizo ne sluša... "Little monster" je uz vrlo domišljatu elektronsku industrial produkciju i ritmove donijela sasvim sitan dio Kizove genijalnosti, kao i naredna "Clouds behind the sun". Sve su to melodije koje se ponavljaju u jednostavno zacrtanim pravcima uz povremene izlaske u pretenciozna solo područja (isto kao i zaista fina melodija "Dr.Nagwall"). Uz skladbu "Lazy car" (možda posvećena starom Mercedesu?) koja se dioma još jednom najradiofoničnijom i aranžmanski najprisebnijom, svemu ovome ipak manjka značaj vokala koji bi riječima objasnio suštinu fenomena Kize. Zadnja stvar je "Laying in the grass" gdje je uz minimalizam i slobodu priuštena konačno i jedna nepatvorena, originalna skladba s odličnim aranžmanom. Totalno neobični završetak gitarististički distorziranog albuma koji završava sa akustičnim vibracijama. Veoma dobro!

Veliki dio zasluge za sjajni zvuk pripadaju producentu Ivan Provlekanovu koji je kroz čitav arsenal Suzy studijske opreme izvukao kristalno jasne konfiguracije dosta prljave distorzirane Kizove gitare, te u nekim kompozicijama i njegovim gostima Ante Grossi (klavijature), Kruno Đurđević (loopovi) i Saši Provlekanovu (udaraljke).
No, očigledno je da ovome albumu nešto manjka. Svirka je sjajna, tu nema primjedbe, no i sama opaska Kize na omotu 'ovaj album se zove Brutalizer i ne sadržava ništa što je u kontekstu brutalnosti osim suočavanja sa samim sobom' već će opovrgnuti i ovu moju recenziju.
Uostalom, Elvis Costello je rekao (nedavno i citat na www.terapija.net ) da je pisati o glazbi isto što i plesati na arhitekturu. I zbilja ne znam što ljudi traže s time što pišu o umjetnicima i inovatorima. Samo im spotiču kolce u špice kotače (točkove) bicikla, odnosno kruga kojeg životno upravljaju onako kako žele.
Sjajan Kizo! Bez greške, savršeno.

Naslovi: 1.Nazgul attack, 2.Poskok blues, 3.Balkagnero, 4.Jen Lee, 5.Pi logic, 6.Brutalizer, 7.Little monster, 8.Clouds behind the sun, 9.Dr.Nagwall, 10.Lazy car, 11.Laying in the grass

Ocijena (1-10): 9 (samo zbog manjka tekstova)

e-mail: vombat@t-com.hr
funclub_kizo@yahoo.com

horvi // 20/11/2007