Jedan od vitalnih razloga što se u zlatno vrijeme hard-rocka kad sam bio opičeni tinejdžer nisam zakalemio za njega bili su mi prozirno plitki tekstovi koji su stalno naglašavali mačoizam i odnos na relaciji muškarac - žena. To mi se nije uvlačilo pod kožu, imalo je pretjerani frajerizam, da ne kažem seljački šabanizam pogotovo kad sam vidio tipove i ekipu koja je preferirala upravo takav stav. Ništa drugo ih nije zanimalo. Okey, Zeppelini su tu i tamo znali posegnuti u mistiku i ezoteriju, a Sabbathi i Blue Oyster Cult su bili tematski znatno zanimljiviji, mističniji i svakako nekonvencionalni. Potpuno su odudarali od stereotipnih lirskih rješenja, a neke enigme i značenja iz njihovih stihova možda nikad neće biti točno otkrivene. Eh, Adrenalica, samoborski bend izrastao iz ekipe Deveti krug, sastava koji je taman početkom domovinskog rata 1991. realizirao, koliko mi se čini jedini album "Prije oluje", bio je hard-rock s elementima heavyja, onako, nešto poput tvrđeg Pištinog Hard Time, tu negdje s tada ekstra popularnim Gunsima, Skid Row i splitskog Osmog Putnika s Gibonnijem na vokalu, no produkcija im je bila toliko tanana da je to danas potpuno smiješno čuti bend ovakvog profila s ritam mašinom. Ne treba brkati ime s nekim srpskim i hrvatskim bendovima istog naziva. Enivej, iz te postave su gitarist Igor Ferderber, te ritam sekcija (Ivica Matešić - bubnjevi i Bernard Mihalić - bas, klavijature), a kako ih je život bacao kojekuda, ponovno su se okupili 2011. pod nazivom Adrenalica i svirali uglavnom obrade, te promjenili sijaset članova. Neke od obrada se mogu naći na njihovom youtube kanalu: EKV, AC/DC, riječki Fit, Alanis Morrissette, RHCP, Whitesnake, Laufer, The Cult, The Beatles... Nije loše. Zabavno. Ako pogledate video "Back in the U.S.S.R.", oni Hrvati i Slovenci koji znaju ćirilicu vidjeti će da su se na video zidu emitirali neki komični stihovi, između ostalih 'украинские девушки/ Москва девушки' i 'Я продал трактор' i to, zamislite, 2021. još prije ukrajinsko-ruskog rata i nastupa Let 3 na Eurosongu kada je 'mama kupila trakor'. Adrenalica ga je već prodala s prilično drskom (i lijepom) Majom Baltić na vokalu. Sad mi i nije jasno da to ama baš nitko u medijima nije otkrio, a bilo je proročanski...



Imali su na vokalima i frajere i cure, a najnovija, na ovome konačnom i to autorskom debi albumu je Iva Bunčić Stanković za koju sam pomislio, sorry, počevši slušati prvu pjesmu s ovog debija "Izgubljenim tragom" da je na mikrofonu neki mladi dečko pod utjecajima nemutiranog Gillana i Davida Coverdalea sve dok nije došao stih 'ne vjeruješ da sam bolja nego ti', a onda mi se percepcija potpuno preokrenula. Opa, ovo bi mogao biti Irina & The Storm, ako se sjećate tog benda iz BiH koji je uglavnom svirao hard/ heavy obrade. Jeste, uvodni dio albuma mi zvuči nešto bolje od Pere i Opće Opasnosti koje, priznajem doživljavam kao seljačko smiješne surogate zabavnjaka hard-rocka , Bijelog Dugmeta i Thompsona: "Simon says" dođe nešto kao tempirani novokomponirani, pravilno contemporary hard-rock u 4/4 dance verziji s nekakvom kvazi angažiranom porukom o Simonu koji bi nas trebao spasiti, a tu pjesmu valja nakalemiti Peri i ekipi da je za kaznu sviraju na bisevima nakon "Uzalud sunce sja".



S nešto malčice i progressive pristupa "Uzalud" šeta od baladičnosti Parnog Valjka do Bryan Adams/ Scorpions klasičnih hard-rock shema, "Glas" iz himničnog riffa opet ide u vrlo sličan sistem naglasivši refren i fabulu gdje se muško i žensko melodramatično fluktiraju skupljajući zajedničke misli koje će postati naš glas. Uf, takvi tekstovi su mi u principu toliko patetično bezvezni ko' da imam 15 godina i želim isprobati prvi iskreni seks, a onda mi cura kaže 'nemoj, nevina sam, a ti nisi pravi'. A zna se, prvijenac u tim godinama redovito završi s teškom propašću. "Arene" je nešto bolji komad tromijeg hard-bluesa, čak malo i grungea, ali ne držite me da je usporedba pravilna; Iva ovdje ima solidan performans za B stranu singlova Pearl Jam i Stone Temple Pilots kad su im povremeno trebale pjevačice. I tako se od pjesme do pjesme nižu svaštarije: "Kaos" je blagi punk/hard 4/4 tempa 'mi smo u centru ničega', lijepi akustični baladičan staccato "Svemirski" nagovještava mogući Zeppelin, ali ode u bezrazložno riff pumpanje, melodičnost Whitesnake i stil Thompsonovih plagijata, ali ima kompletan angažirano zanimljiv lirski dio 'poput šaha prijeti mat - ti si nacist, ti si surogat', a to mi se sve više sviđa. Sad je dosta, ne želim trpjeti, hej ti svemirski trošak vremena. Samo ti, bezgrešni, uvijek ti, uh, kaj je ovo pjesma o našim vladarima unazad 3 decenije? Mislim da jeste. I ovo je vrhunac albuma koji dođe tek nakon sedme pjesme, a moji živci su već bili dosta tanani nakon prve 3-4 da prestanem slušati ovaj album.



Prevario sam se. Ustvari, ovaj album je namjerno krivo posložen, trebalo bi ga slušati od zadnje pjesme ka prvoj. Najbolje fabule dolaze kroz mučnu gothic temu "Ponoć", te kompleksnu "Moja soba" s dostatnim erotskim i socio-političkim bijesom egzistencijalne naravi, naravno, ovo nije za junkie koji su zadnji seks kušali prije prvog šuta heroinom, a takvi obično pljuju po ovakvim intimističnim r'n'r pjesmama. Ovo bi trebao biti jedan od singlova. No, najveće dostignuće su zadnje dvije stvari: "Preko Drave", obrada tradicionalne kajkavske popevke koju su Lidija Bajuk i Legen upriličili na, nažalost zaboravljenom debiju Legena "Paunov ples" (1996) kojeg ja držim jednim od najboljih hrvatskih albuma od naše nezavisnosti, a ovdje je pjesma dobila hard/heavy/ industrial rock štimung u singl izdanju od svega 3 minute i 33 sekundi s arijama mješovitog vokalnog zbora! Eurovizijski, ali, zna se, kajkavski ama baš nikad ne prolazi na takvim takmičenjima. Mi kajkavci smo manjina i navek smo zadnji seljaki, ali nismo seljačine kakvima nas drži ostatak države i ex-Yu. Glavna stvar je ustvari zadnja - singl "Al' to nije sve" potpuno opovrgavajući sve što sam napisao - moćna radio hitčina u plesnom rocku s angažiranim punk tekstom o konzumerizmu, daleko od hard-rock funkcije na koju su momci očito nafurani. Možda su čak i napravili eksperiment 'idemo probati' nakon svega što sve nisu radili i svirali, ovo im je no.1, te album valja, najbolje, slušati od zadnje pjesme prema prvoj. Vjerojatno nisu htjeli kompromitirati svoj hard-rock stil da su kojim slučajem "Al' to nije sve" stavili kao uvod, to jest prvu pjesmu. Možda ih stari fanovi ne bi podržali. Ovako je pjesma 'sakrivena' i treba progutati dosta koještarija koje meni ne pašu, ali to ne znači da se ciljanoj ekumeni ne uvlači u uho i zvučni radar.

Naslovi: 1.Izgubljenim tragom, 2.Simon says, 3.Uzalud, 4.Glas, 5.Arene, 6.Kaos, 7.Svemirski, 8.Ponoć, 9.Moja soba, 10.Preko Drave, 11.Al' to nije sve

Ocjena (1-10): 6,5

horvi // 25/03/2025