Na najnezahvalniji dan, staru godinu, 31/12/2024, riječki Longhare su objavili ovaj peti studijski album i vidi jasne promjene: onaj Teov vokal nalik na Marc Almonda se potpuno promjenio iz baritona u visoki tenor Ozzy Osbournea do neprepoznatljivosti da sam komotno mislio kako su dobili novog frontmena koji pjeva kroz akord. Istina, ima tu još uvijek teatralnog konfiguriranja arija, ali ovo je sada sasvim drugačiji pristup. Da li je bolji, tja, ne bih rekao, uostalom ocjenite sami. Stil i zvuk su djelomice odmaknuli još dublje u ostavštinu sirovog stoner-doom/ psycho/ space-rocka, dakako i hard-rocka s natruhama metala, ali bome i s mnogo meditativnih seansi na vrloj fabuli pomirenja nekoliko vitalnih religija: hinduizma, islama, judaizma i kršćanstva. Podjeljen tematski na 4 poglavlja (u svakom su po 3 pjesme), odrednice lirskog sadržaja kovitlaju kroz slojeviti omnibus složenac funkcionirajući prozaičnim dokumentacijama od uvodnog, vrlo brzog ratnog komada "Gunship!" s energijom prvih heavy bendova iz ranih 70-ih poput Blue Oyster Cult, Deep Purple, Led Zeppelin i sličnih razarača, da bi dvostruko dulja "Rainbow man" ušetala u Black Sabbath prostor komocije s hippy liturgijom 'visokonaponskog mesije' što je zatresao srebrni gong svemira plašeći nevjernike hodanjem po užarenom ugljenu, ležanjem na krevetu od čavala i obrocima u kojima su sastojci vlastiti ljubimci pas i mačka posluženi s puževima - 'od radosti se ide pravo do zlobe!'. Tu još dolazi (ne)potrebno 11 minuta dugačka naslovnjača "Harerama" veličajući Krišnu na obroncima purpurnih vrhova suncokreta hodajući beskrajnim poljima u tromom obrednom tempu doom-folk/ world-music seanse korištenjem i ponešto od meditativnih raga formacija, naravno u minimalističkom korpusu bez bubnjara Dode koji je inače konstantno prisutan na ostalim pjesmama.



Druga četvrtina su orijentalni tematski vrtlozi: singl "Free Palestina!" jest posveta bliskoistočnom ratu u klasičnom oldschool šlihu kratke radiofonične rock pjesme (samo 2 i pol minute s fade-out završnicom), "Allahu akbar" s tromo-umjerenim pristupom donekle progressive aranžmana šeta psihodeličnim krajolikom pitomih Electric Wizard i Hawkwind koji svako malo iskaču kao osnovni izbojak u različitim metamorfozama, te "Que será, será (David in Disneyland)" s ponešto funk groovea se oslanja na komplementarnu metaforu Davida, da, onog koji se borio protiv Golijata, a naposljetku otišao u Disneyland jer, nema baš mnogo vajde vizionarski se boriti protiv sistema.

Full album:



Treća četvrtina sa satirom "Death of queen Elisabeth" donosi dio onog Almondovskog vokalizma s prethodnog albuma uronivši u konzervativno kršćanstvo kada je mnogo toga bilo nasićeno tabuima i praznovjerjem, te se baš upravo ovakvim teatralnim Teovim izrazom obrušava na oca crne zvijeri u bazenu mjeseca i druženju sa samim vragom na gozbi smrti slaveći konačnu smrt kraljice Elizabete. Da su ovakvu stvar napravili britanski, točnije engleski bendovi nakon 8. rujna 2022., teško je za vjerovati da bi ih ikoji patriotski medij podržao pogotovo kad na koncu zaori 'moje srce putuje na Mjesec da se nađe u pećnici Venere/ u gustoj izmaglici Titana, jer je kraljica starih vremena konačno umrla'. Naravno, Škoti i Irci su likovali, ali tko išta njih pita iz čvrste pesnice Londona već više od 15-ak stoljeća. Daju im samo neke marionete, lažne prinčeve i princeze, ali vlast nikada. Jadni narodi pod tuđinskom, barbarskom vlašću i zakonima nekoć glavnih svjetskih kolonijalista koji sve više i više padaju u bezazlenost poput nekadašnjeg Rimskog carstva. Za zgodan reklamni poučak stiže hardcore-punk/ thrash "Digitized", totalna ironija na suvremeno, digitalno društvo okupirano internet uzbuđenjima što pršte svake sekunde iz džepnih mobitela. Ako ne pratite što ste dobili na njima, možda propuštate bingo, pogodak života, ha-ha-ha! Rezonantni stav ove poetike je prirodna realnost - 'što ako umreš tamo gdje nema wi-fija/ da li bi itko znao, bi li ikog bila briga?'. Treći komad ove treće četvrtine, "Paradise now" je onaj dio kršćanske ekumene o maštanju kako nebesa izgledaju s još jedne dijametralno teatralne relacije iskrenog vjernika, recimo naivne dobričine, poštenjaka spram zlog prevratnika koji nudi samo laži u potpunom kršćanskom, gotovo euharistijskom obredu u kome su se Longhare vješto sofisticirali s umjetničke strane. Četvrti dio su bastioni epiloga: sve religije imaju svog vrhovnog Boga i čitav niz zamki, svaki Bog zove 'dođi u moje kraljevstvo', a "Sleep, Osiris" je ispod mora, navodno najbogatiji i najmoćniji ekonomski prirodni izbor koji ruši vrhove i vrtoglave planine čekajući da mu se poklone svi zemaljski kraljevi. Sedam i pol minuta, za iskrene patarene bilo koje religije je ovo bogohulna doom katarza, cirkuska predstava s Mr. Beanom (Rowan Atkinson) kada je na početku one svoje čuvene kazališne komedije "Toby the Devil" odvajao vjernike od nevjernika poručivši ateistima 'dobro ste se zeznuli'. Da, i Bog i Sotona postoje, nisu mit i legenda, Longhare znaju regulirati ovu fabulu do kraja s dvije završne stvari "Sultan of Brunei" u zabavnom boogie-rock/ stoner/ progressive kapacitetu s puno degutantnog stava kojeg se može pripisati punkerskom ismijavanju male islamske državice na jugoistouku Azije, te završni, prljavi hi-fi instrumental "Panacea" ko' da je snimljen na kasetofon, ali to je sigurno namjerno da doda svu tu starinsku sliku benda.

Premda se to ovdje ne može uočiti iz glazbenog stila, vrlo sličan lirski pristup je imao Peter Gabriel u vrijeme rada s Genesis ismijavajući britansku vlast i nespremnost na socio-ekonomske i političke promjene. Longhare nisu hrvatski bend iz tog poetskog i konceptualnog aspekta, oni su uz korištenje engleskog jezika, daleko više britanski, nego li hrvatski ili ex-Yu patrioti. Očito jest da uz ovakav starinski zvuk pozivaju psihodelike rocka prije punka i new-wavea vraćajući mnogo vrijednog i lijepog iz vremena kada su im roditelji slušali blesave pjesme i tekstove rock izvođača koji nisu o ničemu važnom govorili, a ovdje im vraćaju u punoj lirskoj snazi onoga što je rock svijet bio i trebao biti 70-ih. Mogu si zamisliti kakav bi bend bili da su im starci svaki dan slušali (i puštali) radio Šabac, Pink Floyd, Bijelo dugme i Plavi orkestar.

Naslovi: 1.Gunship!, 2.Rainbow man, 3.Harerama, 4.Free Palestine!, 5.Allahu akbar, 6.Que será, será (David in Disneyland), 7.Death of queen Elisabeth, 8.Digitized, 9.Paradise now, 10.Sleep, Osiris, 11.Sultan of Brunei, 12.Panacea

Ocjena (1-10): 8,5

horvi // 21/03/2025