Friški zagrebački četverac, zanimljivo, u kome su svi 'po struci' gitaristi, ali su ipak morali podijeliti uloge za bubnjara (Juraj Majstorović - JJ) i basistu (Filip Špoljarić), realizirao je u vrlo kratkom vremenu ovaj specifično prijatan debi album na kome se ima prilike čuti svašta u dramatičnoj fabuli emotivnih raspoloženja. Prije svega, ovdje je riječ o mainstream rocku pjevanom na engleskom jeziku i ama baš nikad, onomad od prve, kad čujete poneku pjesmu na radiju ili vam se ušalta algoritam sa streaming servisa da bi to mogao biti naš, domaći izvođač. Jer, ovdje ima koječega na pretek: ne znam točno, ali momci su kako po instrumentima, tako i po vokalima podijelili dionice. Evo, sasvim neočekivana pjesma "Control" sa slojevitom melodijom i lepršavim gitarskim laid-backom djeluje kao da ju je otpjevao, nećete vjerovati, David Sylvian iz perioda prvih solo albuma "Brilliant Trees" (1984) i "Gone to Earth" (1986) premda ima Stingov stih 'don't stand too close to me', a primjerice plesnu "Anything goes" sa štimungom blagog alter/ indie-rocka začinjenog aditivima R.E.M. i Fleetwood Mac (sami kažu da su im Fleetwood jedan od uzora) kao da je otpjevao Dave Gahan sa čvrstim stavom da ostaje dosljedan duši koju srce želi! I sada budi pametan koje je čija dionica jer sva četvorica pjevaju... Dave Gahanovski vokal je vodeći i u baladično-elegičnoj, lirski vrlo teškoj "Frozen silence" preferirajući emotivnu patetiku nesklada i nerazumijevanja na pomalo gothic/ dark senzibilitetu kada je voljeni partner hladan, međutim, pjesma je vrlo bogata 'catchy' kreacijama i onim solažama koje spadaju u 'nezaboravne'.



Albumu su prethodila 3 singla. Koliko mi se čini, prvi je bio gorko-slatkast "Suddenly" u simpatičnom pub-rock izdanju s prstohvatom brit-popa i The Beatles koje također vole (a uvod i finiš su lijepi, prozračni ambijentalni acid-rock dizajni) s iskričavom ljubavnom Echo & The Bunnymen tematikom 'Netko je bacio kamen u ocean dubok i plav/ Taj ocean je moja duša, pa pazi što bacaš', a onda je došao "Ready set go" u akustičnom country pucketanju prstima i 'mood' ugođaju višeglasja nalik na CSNY, narafski, Crosby, Stills, Nash & Young u najoptimističnijem sukusu ovog albuma koji, uočava se već nakon nekoliko pjesama preferira fabulu o ljubavnim i emotivnim zidarijama/ ..zdarijama. Ima još jedna vrlo slična, lagano-umjerenog tempa "Nothing more left to say" koja opet, gitarskim melodijama odvlači na razne, šarolike meridijane: učini se da ponešto ima od "Together in electric dreams" iz one hit kolaboracije Giorgio Morodera i The Human League, a onda pređe u staccata i dovitljive gradacije progressive-rocka 70-ih (da, i Pink Floyd su im jedni od uzora), no što je interesantno, uglavnom pjesme sabijaju u prihvatljive radio-friendly formate od 3 do maksimalno 4 i pol minute. Lirika je vrlo teška unatoč svim primamljivim zvučnim ekstraktima: veza između dvoje ljudi je došla do kraja. Kako je nekoć Arsen Dedić rekao 'nikad me nisu zvali da nastupam na svadbama, mogao sam na razvodima'.



Premda ne bih rekao da je glavni singl "Drive you insaine" krucijalni pogodak, ponovno s Gahanovskim vokalom, pjesma ima adekvatan prosjek kompletnog albuma: umjeren, miran tempo, pristojan balans s elementima komercijalnih hitova RHCP iz 21. stoljeća na koje se više niti ne obaziremo kad ih čujemo na radiju, ali očito da se Charsi nalaze u vrlo sličnom senzibilitetu pomirenja alternativnog rocka s pop konzumerizmom na profinjeni način jer rock život mora ići dalje, da plovi radio eterom ugodnim relacijama uz The Eagles, Steely Dan, hitove Paul McCartneya, Paul Younga i slične elite koja se uspješno plasirala u komercijalnu prosječnost, onu nenametljivu i nenapadnu, a uvijek dobrodošlu za ispunjavanje svakodnevice. Pazite, napisati komercijalnu pjesmu nimalo nije jednostavno, a ovo baš jeste prava komercijalna hitčina, možda za duge staze benda.



Jedna od najzanimljivijih je mračna "Walls", pomalo progressive nabrušena sa žustrim stiskovima gitarske distorzije, ujedno je i najdulja (skoro 5 minuta) dozvolivši trijumfalni gitarski finiš s ponešto hard-rock i The Stone Roses/ Radiohead medikamenata, ali definitivno, za početak neće biti na set listi naših šmokljansko-parazitskih radio urednika jer je osim toga i socio-društvenog karaktera koji ne veliča poltronski stav već egzistencijalan status u maloj europskoj metropoli gdje se potone u mračnoj noći, gdje se moraju sakrivati iskreni osjećaji, spakirati koferi i pronaći neko drugo mjesto. Pjesma je full gothic/dark-rock/ post-punk/ indie-rock kojeg ponovno pjeva Dave Gahan. Po mom subjektivnom stavu, ovo je kulminacija albuma, melodično pomalo prizove onaj The Stone Roses biser "Maid of stone" koji se ama baš nikad ne vrti na našim radio stanicama. Samo, ovo je puno žešće od legenda iz Manchestera. Ali zato bi mogao biti ugodan i miran country "Pot of gold" o ljubavnom kompromisu i sumnji, onom teškom osjećaju spoznaje da emocije više ne idu u pozitivnom pravcu. Završna "On a roll" je, uzmimo rečeno, otprilike onako kako bi The Beatles funkcionirali u 21. stoljeću uz sve one sljedbenike i revival stilove. Lijepa melodija u vječitoj potrazi za ljubavlju osobe koja je tko zna koliko puta pronevjerena i iznevjerena, jasno, ovo nimalo nije "All you need is love" zafrkancija, ima Stingovski karakter The Police megahita "Every breath you take". Već s ovim prvim albumom Charsi su podigli ogromnu kreativnu kompozitorsku ljestvicu da se od njih samo mogu očekivati hitovi visoke klase. Oni nisu nikakav alternativan ili underground bend, pucaju direktno u ciljani mainstream milijunskih tiraža s jasnom emotivnom fabulom i klasičnim rockerskim pristupom u kome ima dosta modernog zvuka (produkcija Šiljo - Gatuzo). Fantastično za početak. Smiješi im se velika popularnost...

Naslovi: 1.Drive you insane, 2.Suddenly, 3.Control, 4.Anything goes, 5.Frozen silence, 6.Ready set go, 7.Nothing more left to say, 8.Walls, 9.Pot of gold, 10.On a roll

Ocjena (1-10): 8,5

horvi // 26/02/2025