Zagrebački avangardni black metal bend nakon više od 7 godina došao je do svojeg drugog albuma. Jest, to je predugačak period između dva početna izdanja, a valjda nisu i zadnja jer, koliko mi se čini, svašta se izdešavalo u postavi koja je 2017. niknula iz pepela lokalnog, malo znanog benda Pokora (nema veze s onim iz Košica), a pridružili su im se članovi koji su protutnjali kroz, pa jedno 20-30, uglavnom kratkotrajnih družina, između ostalih Mental Effort, Krumpirova Zlatica, Sitis, Celephais, Deuel, Projekt Trnsko, Narednik Lobanja i Vod Smrti, Pogavranjen, Časne Sestre, Pankerfaust, Shin, Stribog, Mokre Gljive, Nemeček (da, i Vedran Živković je svojevremeno ovdje šibao gitaru)...

Nego, huh, sad je sve ovo vrlo čudno jer su u postavi ostali samo gitarist Bruno Čavara i frontmen Tomislav Hrastovec, a tko je svirao ostatak infrastrukure na ovih 35 minuta, pojma nemam, ali zasigurno jest da ovdje nema programiranih ritmova i elektronskih sekvenci. Ova bubnjarska čudesa isprekidanih galopa, blastbeatova, tutnjave i stalnih promjena tempova čisto sumnjam da bi se nekome uopće dalo da ih ukucava u elektronske programe, a tja, bend kao takav ima valjda i afinitet za živu svirku i promociju ovog, usudim se reći domaćeg remek-djela. Na prvu, ovo je otprilike sličan dizajn zvuka i svirke kojeg u zadnja dva desetljeća dobivamo od francuskih mistika Deathspell Omege i njujorških židova Imperial Triumphant, ali se valja podsjetiti i na čuvene kanadske legende Voivod koji su još prije 40 godina utemeljili SF progressive strukturu bez obzira na ondašnji thrash mic po mic istraživajući mogućnosti hvatajući se neočekivanih eksperimenata i avangardnih poteza. To jest, ovdje je jedna od najbitnijih stavki gitarska neurotična svirka, zvrzlana u kombinacijama mračnih post-black staccata, razbijenih figura, neočekivane konfuzije, abrazivnog kaosa, dakako, sve u niskom štimu, psihodeličnom dekoru i improvizacijama dovedenih do de-kompozicijskih frakcija uz obilje obaveznih tremola, a što je impozantno, uvijek se gitara lukavo izvuče iz ove, takoreći kakofonije prativši složenost kompozicije komunicirajući i s melodijom već u prvoj, naslovnoj temi "Haragma" što otvara pandorinu kutiju lirske fabule nadnaravnog, mitološkog i meditativno-duhovnog, zagonetnog, nedokučivog i mističnog.



Ustvari, na bandcamp stranici stoji pojašnjenje da je fabula putovanje kroz kozmičko, bezvremensko i drevno predanje o apokalipsi, kriptičnim otkrićima, krhkosti čovječanstva, vanzemaljskom i božanskom istraživanju svjetova, elem, ovdje je psihodelična SF fikcija eruptirala u snažnu dramaturšku koheziju pogodnu za moćan, bajkovit horror sa sasvim druge strane legendarnog H.P. Lovecrafta koji je svoje demone i božanstva uglavnom nalazio u vodenim dubinama. Ovaj scenarij ih traži i nalazi u širokom prostranstvu svemira od samog postanka ljudskog roda i mitoloških imaginacija. "Zaphanath-Paaneah" dođe nešto kao prepuštanje u ruke sudbine gospodara kome vjeruješ, eh, da sjetim se onog odličnog filma Romana Polanskog "The Ninth Gate" iz 1999. s Johnny Deppom, Lenom Ollin i Frankom Langellom koji je prizivao svojeg gospodara (ak' niste pogledali, moje saučešće na propustu), to jest, ovaj bend se voli nalaziti na terenima ezoterije i metafizike bez obzira bila to metodička dramaturgija prikazivanja metafore sa srednjim prstom stvarnom svijetu sjebanom zbog koječega (egzistencija, politika, društvo) ili čisto uvjerenje, nebitno jest. Jer ovo je umjetnost koja tradiconalno zadrtom i konzervativnom vjerniku, rečemo štovatelju Thompsona, Mate Bulića i Kazališta može djelovati bogohulno, ha-ha-ha, ali čisto sumnjam da bi ovaj album ikad mogao doći do njih. I, naravno, ama baš ništa ne bi razumijeli.

Samo 5 odličnih komada od kojih je "Behind the veil" uvjerljivi ljepotan od 11 i pol minuta s nekoliko dionica - početnog, primamljivog plesnog blacka, konfuzije, hardcore psihodelije u dinamičkoj tenziji ambijentalnog, najmračnijeg sižea ka black de-kompoziciji šibajući galope fantastičnim tremolo gradacijama ispripovjedivši, takoreći čitavu storiju o zabludama ljudskog bića karikiranog iz te metafizičke introspekcije stihovima 'Poslušaj me već jednom i okrivi žive jer mrtvac bi sigurno bolje napravio', a valja dodati da se Hrastovec voli koristiti židovskim, a i arapskim jezikom podjednako sukobljavajući, a bome i pomirujući religijska uvjerenja koja su u stvarnim religijskim kontekstima - jedna te ista. Činjenica jest da se političke i ine nacističke seljačine mrze zbog obreda, datuma i kojekakvih bedastoća nadmetajući se nekakvim superiornim atributima, ovdje svi po redu dobivaju šamaronku koja se nastavlja u prekrasan black krešendo kakav je nekoć bio tipičan za sasvim drugačiji bend - Sonic Youth u najsirovijim danima. "Exoskeletons" je čudesan hit za underground klubove: da je MTV ono što je nekad bio, ovo bi vrtio poput "Smells like a teen spirit" Nirvane jer je tekstualno uglavnom tinejdžerski s mnogo asocijacija na pišanje, jutarnji povjetarac i eksploziju buđenja svakog proljeća očekivajući ljubav u mraku hladnih dana i starih, bezbožnih zvijeri starih običaja. Zadnja "Heracleidae" je vrlo zabavna od čak 8 i pol minuta nemilosrdnog šibanja koračanja po beskraju vremena slavnog i mudrog vodiča koji toljagom štiti hrabre od nevolje kroz eone prošlosti.

Jako dobar, kreativan, rječit, pomalo zagonetan, intrigantan, vrlo lijepo odsviran u svojoj konfuziji i abrazivnosti, štoviše i fantastičnom dekoru, ovo je alternativno-futuristički album kakvog hrvatska metal scena još nije imala.

Naslovi: 1.Haragma, 2.Zaphanath-Paaneah, 3.Behind the veil, 4.Exoskeletons, 5.Heracleidae

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 24/02/2025