Progressive death nije čest žanr, pogotovo ne u našim krajevima. Najobičnije se brka s technical death, no ima tu zajedničkih poveznica od najznačajnijih Meshuggah, Blood Incantation i Opeth, preko ranijih radova Gojire, Alchemista, Therion, Pestilence do najtipičnijih, ali odavno neaktivnih Death. Inače, po Encyclopaedia Metallum, ima ih registriranih oko 5-6 tisuća širom svijeta, a od njih je aktivna tek polovica. Ovi Slovenci iz Ljubljane ranije su se zvali Teleport, egzistirali su deset godina, realizirali su 6 izdanja, mahom demo karaktera, kompilacija "Galactic Usuper/ Stellar Damnation" (2018) je čak objavljena na limitiranoj ediciji audio kasete od 150 primjeraka, a možda se netko sjeća da su 02/07/2016 nastupili na "Live After Death" Festivalu u slovenskom Komenu zajedno s Eruption, Monox, Krematorium, Idolatria, Frozen Forest… Pa, recimo da je Siderean bend na tim Teleport konturama. Nisam ih nikad gledao, ali sam slušao neke njihove radove. Uglavnom, ovo je drugi album s vrlo zahtjevnim performansima, ponekad čak i malo težim za slušanje, ali ako ste u điru nekih od spomenutih veličina, primjerice Blood Incantation i Opeth, onda može bez problema da sjedne na adekvatno mjesto. To znači da je ovdje stvar dosta razmrdana u gitarskoj konfiguraciji Matije Dolinara i Davida Kocmura koji sviraju naoko zbrkano u različitim razinama disonanti s dramatičnim promjenama raspoloženja, koji puta i u atonalno de-kompozicijskim sferama, ali vraški dobro to održavaju staccato i arpeggio tehnikom uglavnom zaobilazeći klasične riffove što je vrlo lukav potez: k tome stvaraju značajan psihodeličan dekor za ionako svemirski i avanturistički smisao elegantne fabule frontmena Jana Brišara (da, još uvijek je pevec onog depressive black/ rap benda Noč iz Kranja) koji naprosto bljuje oštre i bijesne, ali vrlo poetične stihove čudnovate SF fikcije odaslane direktno sa Zemlje s onim rakursom kako zemaljski poeta s dovoljnom digresijom sažima kurentni ljudski rod i stanje na horizontu 21. stoljeća.



Njegovi stihovi su poprilična nadrealna fantazija, refleksija heliotropne magle u neonskoj letejskoj apokastazi, ionizirajući un-atomi padaju s nousa u utrobu emanacije, Seneka visi na omči neasketske energije dok slinimo iz naših divljih očiju kroz digitalni eter što gori poput benzina, a naša napušenost i omamljenost potiče svaki san uz holograme, neoterične glife gljivične smrti i izlijevanje u plijesan raspadajućih kitridnih očiju dok plinovita krv i pljuvačka s atomima jašu duhove gdje su blagoslovljene rane transmutacije, a tvoje ime su trule zvijezde i uzgoj portala iz homo-micelija. Otvara se portal smrti - diže se iz grobova i razlaže mogućnost kemijsko-fizičkog uskrsnuća (zanimljiva stvar "Forces" za teologe), do uzavrelo dramatične "Emerald age" u kojoj se osjećaju grmljavine pretpotopnih potresa i zmija oblikovanih u odraz litica i raspona krila umiruće tišine što se kao poplava iz vatre urušava u čekanju četvrte dimenzije podižući tenziju za ponovnim rođenjem, a opet i strahom da to možda i nije moguće.



Međutim, razmotri li se upravo s lirskog stava, ovdje su prisutni kroz kompletan album iznimno nadareni, scenski bogati, često i nadrealistični stihovi s usmjerenom tenzijom prema oporavku čovječanstva. Smrt nije zajebancija, kako bi se činilo, a imam dojam da Siderean razmatraju svoju mladost iz aspekta smrtnosti: nezahvalno je reći da bi voljeli biti mrtvi i s onog drugog svijeta poručiti nešto pametno, ali kako god, fikcija stava je upravo takva.

Naslovi: 1.The sacred sea, 2.Visions, 3.Forces, 4.Emerald age, 5.The coming tides, 6.To build ruins

Ocjena (1-10): 8,5

horvi // 14/01/2025