Ovaj bend je bio jedan od pionira ekstremnog heavy metala u Hrvatskoj za vrijeme Jugoslavije pokrenut u Splitu, navodno 1988., ali neki izvori tvrde da možda i koju godinu ranije, elem u doba kada se na ovim prostorima najteži žanr rijetko čuo i vidio u izvedbi domaćih autora. Gordi, Vatreni Poljubac, Rok Mašina, Ratnici (iliti Warriors bubnjara Riblje Čorbe Vicka Milatovića), zagrebački III Kanal i beogradski Metro su tada već okončali svoj dio ultimativne historije i zauvijek otišli u anale (neki se ponovno povremeno okupljali), postojali su Divlje Jagode, niški Keber, splitski Osmi Putnik, sarajevski Bombarder, novosadska Griva, zagrebačka Legija i Hard Time, beogradski Heller, slovenska Pomaranča koja se nekoliko puta razilazila i okupljala, mada bi danas mnogi za neke od navedenih rekli da nisu baš imali puno veze s metalom nego hard-rockom isto kao i Riblja Čorba, no ne može se smetnuti s uma da potonji nisu imali metal pjesama iz prve faze karijere, kaj veliki Čorbin hit "Ostat ću slobodan" nije metal? Skopski Sanatorium, mostarski Monolit, beogradski Sick Mother Fuckers, zagrebački Drinking Skull i Anesthesia, zabočki Kain, slavonskobrodski Sauron, splitski Vatrene Ulice, Kleopatra i Lord Of Darkness su tek počeli, požeške scene još nije bilo, kao niti osiječke Saratoge (Vedran Kralj je kasnije nakratko bio frontmen spomenute Anesthesie) ili pulskih Sexton i Headbanger. I to bi ukratko bila sažeta povijest žanra kroz najvitalnije aktere, ali zadržati ću se na splitskoj sceni jer je frontmen Witchcrafta bio (ne)omiljeni Siniša Vuco, danas popularan kontraverzni zabavljač koji, kako god da okreneš, zna svoj posao. Bjehovaše on u paralelnim, spomenutim bendovima Vatrene Ulice, Kleopatra i Lord Of Darkness, snimo s njima pregršt materijala, što na hrvatskom, što na engleskom jeziku, uglavnom sve koncem 80-ih, a imao je fantastičnu glaščinu na engleskom koja se ovdje itekako osjeti. Ovaj demo, kasnije nazvan i album, "Eternal Sea" je snimljen vrlo skromno 1988., te je kao kazetno izdanje bezazleno odbijen od svih izdavača koji su ga dobili; u Jugoslaviji ga nitko nije htio objaviti (presnimili su ga samo u 10 komada!), tek je 1996. prvi puta realiziran u nepoznatom broju primjeraka za Darkness Records, a desetak godina kasnije i za još neke izdavače na nekoliko kompilacija, međutim s nekim novim varijacijama na vokalima, poput učešća Gorana Karana i Ines Žilić što je sasvim drugačije od izvornika pošto je lider benda, gitarist Dejan Katalenić iliti Dean Harder ponovno 2014. revitalizirao bend i skupio novu postavu s kojom očito namjerava puno više, dalje i probojnije ne osvrtajući se na legendarni, malo, slabo ili nikako poznat status s Vucom. Uostalom, da Vuco nije toliko popularan, malo tko bi uopće htio slušati što je taj otkačenjak radio u svojim najboljim adolescentnim godinama prije prelaska u zabavnjake, šabanizam i cajke. Ovdje je riječ o jako dobrom speed/thrash metalu tipičnom za fazu 80-ih, onom pijanom, napušenom i drogiranom izdanku kada nije bilo važno kako tehnički zvuk korespondira, nego što je isporučeno. Kratki mračni ambijentalni "Intro" poškropljen synthom, a onda prljavi urnebes "Burn witch" s Vucinim melodičnim vokalom koji se kasnije pokaže vrlo teatralnim na pragovima Bruce Dickinsona i Rob Halforda uz frenetičnu gitarsku igru koja ne jenjava tokom čitavog albuma, ali odmah se uočava jedna vitalna boljka - ritam mašina, prokleto sterilna i jako loše producirana u kojoj se gubi 'šus i druk', a nije industrial metal. To se takoreći teško odvaja od glavne srži, meni je jedina boljka, no znam da u to vrijeme i nisu imali bolju opciju jer je bubanj bilo strahovito teško ozvučiti. Zato uglavnom sve pjesme ovdje imaju sterilnost i tu se ništa ne može....

Full album:



Odbacimo li taj faktor, ajde, zamislimo da su svojevremeno Iron Maiden, Judas Priest ili Slayer koristili ritam mašinu na officijelnim albumima, ne vjerujem da bi postigli bolji rezultat, no ovdje sve teme udaraju i zakucavaju glavom o pod, a Vuco ima nevjerojatan vriskav, visoki, mladenački tenor vokal, daleko od onog poznatog narodnjačkog folk-rocka "Nek' sam pijan" i narodnjačke himne "Volim piti i ljubiti". Što je uistinu posebnost. Pogotovo ako ga znate samo iz tih vrlo popularnih faza, a i onih kasnijih kao Živo Blato. Ne. Ovdje je Vuco pravi, iskonski metal vrisak s teatralnim učinkom u speed/thrash kombinacijama relativno kraćih pjesama "Seventh sabbath" (ima čak i šaputanja), odličnih razaračina "Pray to die" (čak ima i prvih blastbeatritam mašina u nekim sekvencama), nešto dulje "Trust in evil"s prog-metal i psycho fluktacijama (5 minuta) i najavom 'da će mnogo ljudi umrijeti, treba vjerovati u zlo' (nije li bio prorok?), do istinskog, nikad realiziranog hita "Sinful nun", pjesme relativno mjerenog tempa u početku, međutim zna otići i u galope pokazavši raskoš kompozitorskog pristupa i tog Vucinog, usuđujem se reći, fantastičnog vokala. Ovdje su i dva naglašena instumentala "Odyssey" insinuirajući na čuvenu simfoniju Richard Straussa "Also sprach Zarathrustra" (poznata zbog Kubrikovog SF filma "2001: Odiseja u svemiru" (1969), te naslovnjača "Eternal sea" u ambijentalnoj poluakustari kao i fina balada "To hell and back" koja bi i u današnje vrijeme prošla u radio eteru. Sve u svemu, da nije te proklete ritam mašine, a i da je produkcija barem zero jasnija, ovo bi još uvijek moglo zalaufati pravi orkan. Današnja postava je posve drugačija, jedini je ostao Katalenić od originalne ekipe, a Vucu odavno baš briga za bend i entuzijazam koji ih je tada nosio. Šteta.

Naslovi: 1.Intro, 2.Burn witch, 3.Seventh sabbath, 4.Odyssey, 5.Pray to die, 6.Trust in evil, 7.Sinful nun, 8.To hell and back (Dennis Harris), 9.Den of vice, 10.Eternal sea (instr.)

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 07/09/2024