Sarajevski new primitives, odnosno novi primitivizam je bio jedan od komercijalnih fenomena ex-Yu post new-wave scene na čelu sa Zabranjenim Pušenjem, Plavim Orkestrom, Elvis J. Kurtovichom, dobro i Crvenom Jabukom, banjalučkim Dinarom, a kasnije i Bombaj Štampom, TV emisijom "Top lista nadrealista" i kazališnim serijalom "Audicija". Početkom 90-ih u Hrvatskoj je to dobrim dijelom nastavilo Hladno Pivo, pa premda se nikad nije tretiralo kao 'drugi primitivizam', Mile, Zoki i ekipa su slijedili tendencije Neleta, Seje, Elvisa i Đure, a u svim slučajevima fenomen se svodio na to da je od velikog auditorija malo tko obraćao pažnju na glazbeni stil: svi su oni objeručke bili prihvaćeni zbog lirske zajebancije, štoseva, ciničnih gegova i općenite komedije sa stvarnim životom. Malo kome je bilo bitno da li je u podlozi bio punk, ska, reggae, new-wave, glam, hard-rock, rockabilly, kojekakvi plagijati Stonesa, Beatlesa, Elvis Preselya, Chuck Berryja, Bill Haleyja, Deep Purple, Anarhija Sex Pistolsa, "Forever young" Alphavillea i tako redom. Sam Đuro je jednom rekao 'a sad jedna naša nova pjesma od Stonesa'… ha-ha-ha. Da ne bi krivo shvatili, sve je to bilo u domeni iskonskog rock'n'rolla s mnogo duhovitosti, a ovaj varaždinski bend, koliko mi se čini, nešto poduljeg staža jer mu neke pjesme datiraju još od 2014. mada se navodi da je prva proba današnjeg sastava održana 31. listopada 2020. ima vrlo sličan, ma gotovo u tančine režiran scenarij nalik na sarajevski primitivizam s puno vedrog razmatranja životnih nevolja u kojima smo manje-više svi. Tu je tematika o razvodu braka, kojekakvim kompromisima u neskladu ljudskih odnosa, otuđenju, modernom dobu s previše dostupnih informacija koje samo rade štetu i tako svašta nešto na pragovima satire, (tragi)komedije, konstruktivne kritike ili, pak u nekim slučajevima, dobro sročenog štosa, elem, fabula je upravo ona za koju ste se možda ponekad upitali kod mnogih novoprimitivnih sarajevskih i sličnih slučajeva 'što je to tako dobro da ljudi otkidaju?'. Druga, pak, stvar jeste da su ovi Varaždinci, domovine sinovi koji su imeli jen' škrlak (puhnul veter, zel' ga vrag), u svoj zvučni spektar upleli pun kufer stilova i žanrova svako malo skretajući i skakajući s jedne pozicije na drugu, onomad neočekivanu, što dovoljno pokazuje o njihovoj glazbenoj kompetentnosti ne prežući niti od ska, reggae ili pop-punk uboda, a jednom riječju, ovdje se na svega 32 minute ustvari nalazi kompleksan i vrlo zabavan progressive rock kojeg otvara naslovna laganica "Dobri ljudi" od 6 i pol minuta melodramatike spomenutog razvoda braka oivičenog saksofonom Viktora Ožega koji ima vrlo sličnu ulogu poput Ognjena Gajića u onom originalnom Pušenju ili, nevezano, Kafke Price u Haustoru. Taj početni dio vrlo duge instrumentalizacije od 3 minute se oslobađa u vokalni sentiment frontmena Dominika Markovinovića (aka. Dodger) od kojeg bi se u početku očekivala patetika Gibonnija, no kasniji rasplet pokazuje moćno rockersko, razjareno grlo s krešendom u hard-rocku.



"Viči" ima uvodni plemenski tempo bubnjara Nikole Kekeza (nije daleko od onog dvočlanog seta bubnjara slavnih Adam And The Ants s početka 80-ih), koncept je minimalistička dinamika s nadogradnjama gitara Lovre Vujnovca i Ede Hajdarovića, a praktički to je jedina pjesma na albumu s ovakvim pristupom koji kreće od post-punka do alternativnog rocka s malo post-grunge šmeka. Prvi hit ubod je "Limun i sol" kretavši od sumorne balade u osebujan, čvrsti rock pun breakova na emotivno nesretnu temu što umalo ne završi samoubojstvom, a onda prava zajebancija "Umrijet ću sretan", baš ona pjesma koja ima 'adrenalin što budi strah' u vožnji automobilom, a nije Jura Stublić koji je vozio prema gradu 120 na sat, nije bio pijan, niti napušen, samo čist heroin i suza u oku, ha-ha-ha. 'Jer, ako je ovo kraj, umrijeti ću sretan' mogao bi postati pop-punk himnom, vrlo prihvatljivom čak i za konzervativne radio stanice što emitiraju Grdovića, Rozgu, Seve i naravno, nezaobilazne adute - Valjak i Kazalište.



Najkraća "Razlike" od samo 2 minute je taman u domeni standarda Pušenja i Bombaj Štampe, pop-punk na mekši način s mnogo r'n'r energije, a onda slijedi komplementarna priča "Charlie Hebdo" nadahnuta starim komičnim, istoimenim magazinom (postoji od 1970), metafora je za ondašnjeg francuskog predsjednika Charlesa de Gaullea kome su autori pripisali nadimak od Charlie Browna, čuvenog crtića i stripa, a bome su i neke rock-pop pjesme još u 60-im imale Charlie Browna u verziji pajaca, primjerice čak i naši zagrebački Kvartet 4M s Ivicom Krajačem i Mirom Ungarom imali onu pjesmu 'zašto svi na mene viču cijeli dan' (hit singl "Charlie Brown"). Ovo je komična stvar u vedroj, nevinoj alegoriji, ali ima mnogo toga sofisticiranog u pozadini govoreći o novinarskom poslu s dobrom zabavom koja od polurecitacije s polumelodičnim arijama odmah upadaju u uho okončava u žestokom hardcore-punku sa završnim skandiranjem poput onog Pušenja "Nedelja kad je otiš'o Hase"! Nele, Sejo i ekipa su skandirali 'Ju-go-sla-vi-ja', a Dodger s back vokalima 'Charlie, Charlie, Charlie'. U principu, štos je gotovo identičan. Hase, odnosno Asim Ferhatović je bio jedan od najboljih jugoslavenskih nogometaša (aktivan 1945-1967), za reprezentaciju je odigrao samo jednu utakmicu, umro je u nedjelju 23. siječnja 1987. sa samo 53 godine, danas stadion Koševo nosi njegovo ime, a ovi Varaždinci imaju tu čast da sugeriraju ovom pjesmom na čitav niz problema i tegoba (ne)zahvalnog novinarskog posla, između ostalog i mojeg, da izvještava i bude koliko-toliko objektivan. Mene da se pošalje u Gazu, ja bih imao inspiracije za gomilu svakodnevnih komedija koje ionako vidimo na TV.



E, da TV. Kaže press da je "Treći svjetski rat" pjesma nastala još 2014., a nevjerojatno je proročanska, samo sumnjam da je onda itko shvatio Dodgerovu poantu 'u svijetu se javlja smrtonosna bolest, srećom, lijek je već izmišljen, dok novac teče, otrovom ih liječe, a ovce smiju se'. I onda - 'da ugasim TV?/ gomila ljudi stoji ispred pučke kuhinje/ miris jada i izgubljenih snova, grah i kobasice' (jebate, ne sjećam se kad sam zadnji put jeo grah i kobasice, to je za elitu, kaj ne?). Kaj se mene tiče, ja sam TV izbacio iz vlastitog života upravo 2014., koja li koincidencija... Do konca albuma je još pjevni pop-punk hit "Facebook revolucija" s učešćem varaždinskog repera Jureka o kome nemam pojma, ali je svoju rolu jako dobro odigrao u svega nepunih minutu vremena sa završnim citatom 'tako lijepa, tako sretna', naravno Naša Lijepa Domovina, sigurno nije hit Boa, ha-ha-ha. Socijalno-politički prikaz je kroz vedru i zabavnu komiku dostatno dočaran i tu se bend približio onom kontekstu Ivana Jurića Yurija i St!llness, ali s moderne strane percepcije ima uistinu šlih sarajevskih otkačenjaka od prije 4 decenije.



Iznenađenje je završna "Samo ti", obrada čuvenih riječkih Ogledala iz dana moje mladosti s konca 80-ih, pjesme što se našla na onoj čuvenoj kompilacijskoj kazeti "Rijeka-Pariz-Texas" (naravno da imam original), ovdje u skroz veseloj Pušenje varijanti, premda štovatelji seljačkog Dugmetarskog rocka nisu imali afinitet za šminkerska Ogledala. Odnosno, ovdje je kroz nevjerojatno kratih pola sata održana lekcija tog šabanskog rocka kojeg su se šminkeri i darkeri i punkeri stidjeli, a opet im se vraća u rikošetu. Po mom mišljenju, ovo bi mogao biti novi Zabranjeno Pušenje, možda i Bijelo Dugme veliki hit band za mase i ogromne prostore. Unatoč alternativnom segmentu dovoljno razmišljaju komercijalno. Samo jedina opaska: ubuduće bi trebali staviti i nešto kajavskog, ovako zvuči previše književno s gubitkom autohtonosti. Inače, sve je ovdje OK napenaleno za veliku popularnost.

Naslovi: 1.Dobri ljudi, 2.Viči, 3.Limun i sol, 4.Umrijet ću sretan, 5.Razlike, 6.Charlie Hebdo, 7.Treći svjetski rat, 8.Facebook revolucija, 9.Samo ti (Ogledala cover)

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 24/09/2024