Čudno mi je da, koliko sam upućen, još nitko nije zamijetio ovaj zagrebački progressive-rock trojac. Ovaj debi album je objavljen još ujesen 2023., kod mene čami već poprilično dugo, čak sam ga i smetnuo s uma, a prilikom pregleda tog starijeg nerecenziranog materijala, evo došao red da se štogoderice napiše o njemu. Ovi postariji momci baš mi i nisu poznati po imenima, valjalo bi čačkati i tražiti neki njihov dosje, kako god, evidentno imaju bogato iskustvo i nedvojbeno jeste da su majstori zanata na svjetskom nivou. Miroslav Dominic i Tomislav Ocvirek koriste programirane ritmove što zavaraju da su odlupani palicama, a sviraju električne i akustične gitare, klavijature i bas (čak i flautu ako se ne varam), dok je Svemir Vranko frontmen i poeta koji uranja u epsku fikciju na engleskom, često i s nadrealističkim slikama kombinirajući relacije flower-power/ hippy/ space-rocka s ponešto mitologije, ezoterije (osobito u temi "The wall between"), meditacije s transcedentalnim medikamentima ("5th rule", "Levitation") i osobnih preokupacija između bajke, SF, egzistencijalizma i sofisticirane društvene kritike. Nimalo loše, sve u skladu sa zanimljivim pozitivističkim konceptom humanizma i ekologije protiv rata, razaranja i kojekakvih zemaljskih pizdarija, takoreći 'peace & love' za spasenje planeta i ljudske duše, te naravno, pripadajućih etika morala, socijalizacije, poštovanja, ravnopravnosti... No, možda je moj problem s njegovom vokalnom interpretacijom: gorda je ekspresija što naginje opernoj naraciji, onoj kakvu znam od mjuzikla i rock opera poput "Jesus Christ Superstar" i "Hair", a priznajem, to baš i nisam šmekao, bilo mi je pompozno i pretenciozno poput Freddy Mercuryja i Meat Loafa. A osim toga, uz sav taj teatralni performans, Svemir umije opako zafalšati i izgubiti ariju, tonalitet i promašiti akord, tako da nisam najsigurniji što je ovdje slučajnost, a što namjera. Ili, možda zaista nisam shvatio, priznajem.





Ali zato je glazba vraški kompleksna i u njoj nema čega nema od bogatih ambijentalnih pasaža klavijatura, finog uvodnog dance-rock instrumentala "Uplifting" skoro na elektronskoj bazi što nimalo ne prolongira nastavak sadržaja. Istina, virtuoznost gitare iskače u prvi plan s obilje solaža i tu je onaj faktor debi albuma Marillion "Script for a Jester's Tear" (1983) kada su imali karakter new-romantics progressivea. No, već naredna "Überraschung mon ami" varira na konotacijama Jethro Tull koji su očito jedan od najvećih im uzora: gitara kombinira malo hard-rock riffa, poprilično akustičnog folka u staccatima, melodične intervale, a jako je zanimljiv završetak sa cirkuskim varijete spektaklom, ti bokca!



"Warriors of light" osim što ima vrlo lijepo složen video je još jedna pozitivistička stvar umjerenog tempa himničnog naboja u patetičnoj vokalnoj tenor izvedbi s mnogo finih gitarskih izbojaka i ambijentalnog laid-backa klavijatura, da bi prava progressivka "The wall between" naglasila taj Svemirov pompozan vokal, pa sad, kako tko hoće i voli. Ovdje je dao vrlo kvalitetan odnos oktava, čak pjeva i na nekom od hindu jezika mantru 'Vodi me od neistine do Istine/ Vodi me iz tame u svjetlo/ Vodi me od smrti do besmrtnosti' po čemu bi se mogao steći dojam da imaju i Hare Krišna iskustava, ali nemam pojma u točnost ove moje subjektivne procjene. Uglavnom, ovdje mu je vokal najbolji u toj relaciji ka opernom pjevaču u prvom dijelu, a onda neshvatljivo, nakon lijepe akustične staccato melodije u završnom epilogu od minute i pol ode u takav falš insinuirajući 'clean' pjevanje, čak se i podsmjehujući samom sebi. Nisam baš siguran da je ovo bilo namjerno, no svakako vrijedi slušati, razmatrati i analizirati jer mi se čini da Hrvatska ima jednu čudnovatu bombu progressive rocka s neo-hippy, a možda i Hare Krišna žanrom koji je pomalo pometen s mojeg radara u zadnjih 20-ak godina.



Pjesme su uglavnom vrlo mirne, spomenuta "5th rule" im je bio prvi singl i spot kad su se skupili 2022. Tu se osjeti programirani ritam koji zasmeta u početnih minutu i pol, no kasnije se zbog Svemirovih vokalnih dosjetljivosti, kao i glazbene šarolikosti, folklornih motiva što asociraju na srednju Aziju premda je lirika inspirirana Don Miguel Ruizom (ne bih znao točno koji), odvija u lijepim figurama o iluziji svijeta, odnosno naginje ka spomenutoj transcedentalnoj meditaciji koja nikome neće napraviti nikakvo zlo, bez brige, sve je ovo jako pozitivno, kulturno i etički uredno bez ikakve zlobe i nakaradnosti. Da smo mi Hrvati i svi ex-Yu narodi populacija koja razumije i barata engleskim kao primjerice Skandinavci, onda bi balada "Levitation" postala nesumnjivi hit poput "Carelles whispers" George Michaela ili "Every breath you take" The Police, odnosno sofisticirana emotivna poetika Roxette, ABBA, A-ha, Bjork, Eagle-Eye Cherry (da, on je Šveđan, niste znali?) jer je pjesma duboki poetski siže vitalnih životnih fluktacija, odnosno himna životne motorike 'prigrli gravitaciju, smiri se, udiši svjetlo i napusti taj grad/ udahni-izdahni/ bliješti svjetlo/ probudi svoju unutrašnjost, pokaži joj sunce, pruži ruku, uživaj u trčanju, inspiraciji za levitiranje sada i ovdje', ma gledajte, ovo je univerzalno rečeno pjesma koja pošto-poto mora biti hit, a momci je još nisu objavili kao singl, niti nemaju video. Možda čekaju ovakvu reakciju koja im daje vjetar u leđa. Ovo je biser od evergreeena na dugačke relacije i svakako za radio urednike se taman paše u kombinaciji sa spomenutim George Michaelom, Stingom (i The Police), te brojnom gomilom 'pomaknutih' balada, recimo Deep Purple, Yes, Spandau Ballet, The Smiths, sve do Ed Sheerana, a interersantno, pjesma uopće nije aranžirana kao progressive, istom kao što najčuveniji hit Marillion "Kayleigh" (1985., UK no. 2, USA no. 74) kojeg svakodnevno slušamo na radiju nije progressive, nego soft-rock s pop dezenom. U tome je varka ovog vrlo dobrog benda koji je krenuo s kompliciranim temama vjerojatno se plašeći da bi ovakva komercijalna pjesma naštetila njihovom početku, ma ni govora.

Full album:



Shvatili ste, ovdje nije riječ o nekoj novoj Općoj Opasnosti, Valjku, Atomskom Skloništu, Gibboniju, Rusu (ITD Band), Juri Pađenu i sličnim otimačima zlatnog kovčega, ovaj trojac je autohton izdanak slabo prisutne progressive-rock scene u Hrvatskoj s ogromnim autorskim potencijalom. Njadulja "Be what you want" od 7 i pol minuta je čarobna psihodelična himna s lirikom, onako kako već dulje vrijeme neaktivan Goribor i čuveni St ne zbori, iskreno i ogoljeno 'budi ono što želiš, radi što voliš, ne budi kao ja, slijedi svoj san, otkrij se'. Zadnje dvije teme su instrumentalke "Violet purple dream" koja mi zvuči kao A Flock Of Seagulls s prvog, istoimenog albuma iz 1982. , znači melodički jako lijepo i minimalistički van prog terena, a zadnja "Echelon" je nevjerojatan gitarski staccato u arpeggato maniru, kapa do poda, kao Sting u "Fragile", ali, ma kakvi nije isto. Sting na Youtube ima za tu stvar 132 milijuna pregleda, no ne treba ništa uspoređivati. Cifre ne sadrže snagu autorskog kredibiliteta.

Naslovi: 1.Uplifting, 2.Überraschung mon ami, 3.Warriors of light, 4.The wall between, 5. 5th rule, 6.Levitation, 7.Be what you want, 8.Violet purple dream, 9.Echelon

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 12/08/2024