Ima jedna od mnogih anegdota iz moje adolescentne faze. Jedan od bivših dečki moje ondašnje cure se popeo na pročelje osnovne škole u neko gluho doba noći i zavijao od sreće kako je zaljubljen pokazivajući to na, naravno, sasvim prirodan način: urlikajući, baš onako kako i treba da cijeli svijet čuje. Čini mi se da je to bila večer kada je s njom izgubio junf. A naravno, netko od susjeda (tri zgrade su u neposrednoj blizini s otprilike 300-400-tinjak stanara) je zvao ondašnju milicijsku postaju koja je bila tik, pa valjda 200 metara dalje i onda su ga skinuli s pročelja škole koja još i dandanas tako izgleda s tim istim pročeljem, samo puno dotjeranija. Bila je to osnovna škola Grgur Karlovčan u mome Đurđevcu, rečemo negdje šašava punkerska i new-waveovska 1979/1980. Kad su ga priveli u miliciju iliti SUP (sekretarijat unutrašnjih poslova), postavili su ga u sobi ispred načelnika sa čijim sam sinom bio prijatelj. Nakon uobičajenog tretmana, ispitivanja i pranja mozga na komunistički način, a to je trajalo nekoliko sati, načelnik više nije mogao izdržati otpor i opiranje tog adolescenta viknuvši 'Jel' znaš ti tko sam ja? Ja sam Gašo!', a momčina je zapitala 'kaj, onaj iz Stripoteke?', ha-ha-ha! I onda su ga tukli pendrecima do jutra jer je uvrijedio načelnika s poredbom komičnog ondašnjeg strip anti-junaka... Onda ide druga, rečemo srednja anegdota, također iz Đurđevca, sredina 90-ih. Gay kultura u mom selu je još uvijek bila underground u mraku. Jednom sam upoznao pravog gay momka koji je pristao na seks samnom i mojim frendom, ustvari, htjeli smo se zajebavati, a naravno i isprobati kako to funkcionira, onako radi čistog eksperimenta 'nikad ne znaš dok ne probaš'. S pravom osobom. Međutim, lik pojma nije imao o Marc Almondu, njegovi idoli bješe Michael Jackson, Ru Paul i Madonna, jebem li te u guzicu, ne znaš tko je Marc Almond? I onda izbiše lokalni skandal jer sam se pijan izblebetao da sam mu vršio blowjob, pa postadoh peder u seoskom 'vox populi', a ima još uvijek 4 živa svjedoka: 3 dečka i jedna cura, danas svi normalni ljudi u braku s djecom. Ma, ništa strašno, bila je zafrkancija, jedno od odličnih iskustava koje valja isprobati. Imao sam ih još i nije bilo nimalo loše, samo nisam imao emocije, žene su mi uvijek draže. A imao sam iskustava i s lezbama, ali to je sasvim druga štorija.



Današnja anegdota je upravo jučerašnji dan na poslu. Pričam s jako mladim kolegom, 2004. godište, Bože moj, dečec ima samo 20 godina i ne zna kaj je 'junf' u jednom neobaveznom razgovoru spomenem kako već skoro 20 godina zajebavamo kolegu da je skoro 'izgubio junf' na jednom tulumu, a dečec me gleda i tri-četiri puta kaže'što ste rekli, ne razumijem'. Njegovi roditelji su ga krivo odgojili, a usput, pitao me kaj mi znači ovako dugačka bradica koju on nikada nije vidio, uf, jebemu, spomenuh mu grunge, Soundgarden, Alice In Chains, Nirvanu..., pojma nema, sluša uglavnom hip-hop, a mislio sam da sluša turbo-folk. Čak ne zna niti za klub Aquarius, niti za Public Enemy, Run DMC, Beastie Boys, pjevam mu neke stihove Elemental, Tram 11, Bolesne Braće, onako, što mi prvo padne na pamet, pa prvi domaći, ex-Yu rap Disciplina Kičme = 0 bodova. Današnja mladež = katastrofa.



I sad, tko je Marc Almond? Valjda ga svi znaju po hitu "Tainted love" (1981., UK no. 1, USA no. 8) matičnog benda Soft Cell i synth-pop stilu koji svaki dan izlazi iz radio etera na svim meridijanima, a greška je očita. Marc jeste gay, Soft Cell imaju samo 5 albuma, najpopularniji im je debi "Non Stop Erotic Cabaret" (1981, UK no.5, USA no. 22), a onda su nekako ne(s)pretno odšetali u lagani zaborav vrativši se nakon mnogo godina i decenija albumom "Happines Not Included" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=31227 (2022., UK no. 7) koji baš i nije zagolicao radio eter. Stari gay valjda nije interesantan novim LGBT strukturama, izuzev u Britaniji. Odavno živi u Portugalu, mudro koristi stare evergreen pjesme kao, što je Prljavo Kazalište napravilo obrade "17 ti je godina! ili "Milioner", naravno s Bogovićem. Elem, Marc ima široku prateću ekipu glazbenika s kojom je ostvario veličanstveni cover album.



'Sjajna pjesma nikada ne može umrijeti i uvijek treba pronaći novi život i publiku', kaže Marc Almond, a ovdje se poslužio manje poznatim pjesmama 'poluzaboravljenih dragulja' prilično poznatih autora uglavnom iz 60-ih i 70-ih godina od primjerice američkih proto metalaca Blue Cheer u uvodnoj "I'm the light", King Crimsona "I talk to the wind" u kojoj na flauti gostuje Ian Anderson, naslovnjače "I'm not anyone" Paula Anke, sve do Mahalie Jackson "Trouble of the world" uz pripomoć Bryana Chambersa, te Don McLeanovog "Chain lighting" i završne "Lonely looking sky" Neil Diamonda. Imena poput Bob Linda, Val Doonicana, Marmalade, Colin Bluntstonea i ostalih manje su znana, no sve te pjesme pokazuju Marcovu avanturističku sklonost emocionalne rezonancije. Sjajan, mjestimično i fantastičan vokal utjelovljuje ove pometene evergreene kao da su njegovi osobni izvornici u tmurnom izričaju, a neki od njih imaju nedodirljive kultne rejtinge što su ovom prilikom pospješeni mudrim pristupom šarajući tugaljivom i melankoličnom atmosferom, noirom i dark raspoloženjem. Možda i previše reinvencije u nekim pjesmama što se strogo drže originalna, ali dramatika izvedbe, kako glazbene, tako i vokalne je na izuzetoj visini. Samo šteta što stari Marc nije atraktivan današnjem auditoriju što dokazuje činjenica da je u rodnoj UK dosegnu samo no. 97, ali to nikako nije mjerilo kvalitete ovog dobrodošlog i odličnog, 27. albuma s pjesmama o kojima se ima štošta za razmišljati.

Naslovi: 1.I'm the light (Blue Cheer), 2.Reflections on my life (Marmalade), 3.Gone with the wind (is my love), 4.I talk to the wind (feat. Ian Anderson) (King Crimson), 5.Elusive butterfly (Bob Lind - Val Doonican), 6.I'm not anyone (Paul Anka), 7.Smokey day (with Bryan Chambers) (Colin Blunstone), 8.Trouble of the world (with Bryan Chambers) (Mahalia Jackson), 9.Look to your soul (with Louise Marshall), 10.Chain lighting (Don McLean), 11.Lonely looking sky (Neil Diamond)

Ocjena (1-10): 7,5

horvi // 24/07/2024