Prvi album francuskih metalaca koji kombiniraju teški sludge, funeral doom, death i black je zapravo izišao krajem prošle godine, ali je sada doživio vinilno reizdanje za Sentient Ruin, za koji znamo da njeguje sve bolesno i malo drukčije u metalu i punku. Album se sastoji od četiri pjesme i prezentira bend koji već ima izgrađen sonični identitet, nije ovo neko traženje, točno su znali što rade. Na metal archivesu nema podataka o članovima pa stoga ne mogu ništa tvrditi, ali nemoguće da su ovo neki novi klinci sa ovako bijesnim a dobro napravljenim debijem. Prva 'Fracture par Fracture' otvara album mutnim i izmučenim death metal blastbeatom praćenim još izmučenijim vriscima prije nego uspori u disonantni prelazni dio koji bi negdje označio kraj pjesme, no ovdje samo figura kao stilski dodatak disonantnom death riffu. Stvar se nakon toga vraća na blast prije negoli potpuno potone u težinu tog hibridnog sludge, doom death black stila. Teško kao tanker, ali ga ti blackerski utjecaji izdižu da ne potone baš potpuno.



Nastavljamo sa 'Blessure par Blessure' koja izranja iz synth boleštine kao doom stvar, negdje na granici death dooma, blacka, sludgea i post-metala. Melem za sve koji vole unikate i bendove koji odudaraju od bilo kakve šablone. Teško je vjerovati da je ovo zapravo demo. Doom dijelovi kada dođu u prvi plan odvode pjesmu u malo pristupačnije vode, ali ovaj neki teški sludge opet cijelu stvar vraća u jarak. Zanimljivost pjesme je što od 13 minuta koliko traje, 7 minuta pjesme je svojevrsna odjava koja figura više kao zasebna noise pjesma, pogotovo u zadnje dvije do tri minute.

'Meurtrissure par Meurtrissure' ima malo veličanstvenije otvaranje, no vrlo brzo i ona prelazi u izmučenu kakofoniju težine i ogorčenosti, ogrežući u toj doom težini da bi nakon kratke pauze krenula putem nekakvog prljavog post metala (?). I taj dio kratko traje te se skladba vraća na težačke riffove i doomerski mentalitet, sa vokalima kakvih se ne bi postidio nijedan black metal bend. Sam kraj pjesme je rezerviran za najteža zakucavanja kakvih na ovom albumu ima dosta.

Završna 'Brûlure par Brûlure' počinje, vjerojatno namjerno, kao loša atmo black stvar prije negoli se sva težina ovog benda sruši na vas poput lavine gorčine, bijesa, mizantropije i srodnih emocija. Sludge metal koji trpa i ne vadi, no negdje na polovici pjesme, nakon kratke pauze dolazi prvo do jednog izljeva bijesnog blasta, a kasnije atmosferičnog dijela pojačanog klavijaturama, što opet dosta duguje black metalu. Iskreno ne znam koja mi je od ove četiri stvari najdraža.

Uff koji dobar album. Težak, sirov, na momente zbunjujuć, dovoljno raznovrstan da zadovolji i fanove dooma, sludgea, a pogotovo ga preporučam fanovima benda Primitive Man. Čista poslastica kojoj bi umjesto toliko zakucavanja istini za volju valjao još koji riff po pjesmi, i to je jedini razlog zašto neće dobiti desetku, ali ljudi - ovo je DEMO koji je eto izišao na ploči.

Tracklista: 1. Fracture par fracture,2. Blessure par blessure, 3. Meurtrissure par meurtrissure, 4. Brûlure par brûlure

ocjena albuma [1-10]: 9

marko šiljeg // 09/07/2024