Pretjerano bi bilo reći 'znao sam' još prije 2 decenije da će ovi lažni londonski garage-rockeri kad-tad krenuti u ironičan bijeg od prošlosti, ako se sjetite koje su spačke radili obećavajući svašta, a u principu, osim dva simpatično blesava albuma s početka karijere nisu napravili ništa iole vrijedno. Ovo im je tek četvrti album, a svatko tko je odrastao na bendu i pratio ga, zna da nikad nisu došli do naših krajeva mada su imali obilje fanova u toj burnoj prošlosti. Englezi kao takvi, a i sam London, odavno su izgubili ono mjesto glavnog rock grada na svijetu baš upravo zbog ovakvih bendova još iz epohe gnjecavog brit-popa pretvorivši se u blijedi Albion koji se itekako dokazao na onome nogometnom finalu između Engleske i Italije kada Englezi na Wembleyju nisu htjeli staviti srebrnu medalju oko vrata. Tko ih ne bi mrzio? Drugi u Europi? A kad su prije toga đentleman Ingliš bili drugi u nogometu na europskom prvenstvu? Nikad! Trabunjanje 'nogomet se vraća kući' i ostale bedastoće vračaju u ona vremena kada Engleska nije išla na Mundial prije 2. svjetskog rata jer je bahato i prepotentno smatrala da je ionako najbolja na svijetu pa nema što igrati s urođenicima iz prašume i ostacima austro-ugarske monarhije, te Osmanskog carstva.



Uf, ovo je za Engleze vrhunski album jer je dospio na UK no.1, međutim, ja nisam Englez i za mene je šuft-liga glumatajućeg šminkeraja koji uzima mnogo toga od The Jam, The Clash, The Smiths, Blur i Pulp, pa čak i od Čajkovskog iz "Labuđeg jezera" u singlu "Night of the hunter", a tu foru su prvi uzeli Public Image Limited kad su kritičari pokojnom Keith Levenu i ondašnjim punk gitaristima spočitavali da ne znaju svirati, pa sjetite se "Swan lake" il godinu dana kasnije Madeness instrumentalke, ali recimo u uvodnom singlu "Run run run" to još ima smisao zajebancije na rangu albuma "London Calling" The Clash.



Kroz čitav album se provlači ona krasna poanta našeg Rippera što je svaku pjesmu maznuo od nekoga u žaru individualne borbe za slavom koju su mnogi popušili. Tako i ovdje od pjesme do pjesme, ma koliko god The Libertines obećavali s prva dva albuma, ovdje su sve pjesme plagijati poput Pipsa.



I kad vidiš da to tako funkcionira, zar ne bi poželio svurati taj brit-pop? Ujebemu, teški zadatak doći s ovakvom mjuzom na UK no.1. Tja, Engleska još uvijek ima neki slabašni oldschool The Stone Roses band, a gdje su im Joy Division i Gang Of Four nasljednici? Najgluplje je što u spotovima pokazuju nasilje i glumataju, a to prođe kod Engleza koji odavno rat nisu imali, pogotovo kod friške generacije. Na koncu, kako je sve izgledalo da do ovog albuma neće nikada doći, uspjelo se barem u labavoj formi modusa samorefleksije, gomile evokacija u stihovima o izabranoj obleki, markama, brendovima, cugi, to jest svim onim sponzorima koji su bendu tokom burnih faza po britanskim tabloidima produžili životni vijek, a i omogućili im svojom podrškom još jedan povratak s glumatajućom romantičnom čežnjom. Momci su sada ljudi u srednjim četrdesetim privremeno ograničeni na prošlost, tvrde da je heroin daleko od njih, da nema potrebe za agresijom, gnjevnim štihom i oštrinom, pa pružaju maslinovu grančicu ratu u Ukrajini ("Have a friend"), pišu pismo dobrodošlice migrantima ("Merry old England"), puni su samohvale ka svojoj ostavštini i utjecaju na bendove ("Oh shit") i tako melankoličnom pragmatikom sentimentalnosti klate se na rubovima katastrofe za koju ih niti najmanje nije briga, ali morali su 'nešto' reći da bi djelovalo uvjerljivo. Kako god, za moj stav i ukus su fulali u svemu jer je teško vjerovati da s ovakvim slabašnim temama imaju održivu budućnost.

Naslovi: 1.Run run run, 2.Mustangs, 3.I have a friend, 4.Merry old England, 5.Man with the melody, 6.Oh shit, 7.Night on the hunter, 8.Baron's claw, 9.Shiver, 10.Be young, 1.Songs they never play on the radio

ocjena albuma [1-10]: 3

horvi // 15/06/2024