Prema opisu ispod albuma na bendovom bandcampu ovdje se ne radi baš o novajlijama, što se i očituje u kvaliteti koju ovaj album isporučuje. Stil na početku obećava mračni black metal opus ali kasnije ogreza u vikinškim poskočicama što je ok ako ste fan takvih bendova, ali meni je to samo Bathory za sirotinju (čitaj: Immortal i vjerojatno cijela plejada bendova na koje niti ne obraćam pažnju). Otvarajuća 'Homoprescence' nakon laganijeg intra prelazi prvo u deathblack blastove, a kasnije u čisto zlo od black metal riffa. Francuska škola zbilja zna isporučiti odlične bendove. Klavijature koje se pojavljuju na polovici pjesme dodaju ovoj dijaboličnoj atmosferi od koje bi svaki sotonist koji drži do sebe morao barem malo poskočiti od sreće. Pjesma nastavlja u black metal tonu na razmeđu između atmosferičnog, bestijalnog i deathblacka, da bi oko nekih doba utonula u ponore sporoga i u kombinaciji sa sada prominentnijim klavijaturama dala dodatnu dozu atmosferičnosti prije povratka na blastbeat. Mala zamjerka je jedan riff oko 5 i po minuta koji je više konvencionalniji black metal i u nesrazmjeru sa ostatkom pjesme, solaža koja potom slijedi također, ali bez obzira na taj neki subjektivni minus, ako je otvaranje albuma ikakva indikacija- album koji predstoji će biti izvanredan (naknadna opaska - neće).



'Toxikon' kreće odmah u glavu sa cijelim asortimanom black metal repertoara, atmosferični riff za početak, praćen šestosminskom poskočicom kasnije, not my cup of tea ali neću osobne preference previše uzimati ozbiljno jer je album toliko dobar da mogu previdjeti te stvari koje osobno ne preferiram. U usporedbi sa prošlom stvari ova je više epic black. Ima tu za svakog po nešto, momenti koji evociraju viking metal, minimalistički mračni black riffovi, momenti melodičnosti, što je po meni dokaz neosporne kvalitete. Treća stvar 'Transhumanization' počinje zlokobnom synth dionicom, nakon koje nastupa opet taj neki epic ili mogli bi reći generični black koji mene osobno odbija, ne zbog samog stila nego zbog zasićenosti koja me svojedobno natjerala da cijelo desetljeće apsolutno ignoriram cijeli žanr. Opet prominentnu ulogu imaju šestosminski viking riffovi upareni sa blackom srednjih na kasne devedesete. Početni entuzijazam mi je malo splasnuo ali svejedno ekipa praši odličan black metal i nemam previše toga za dodati.

'Primaeval pantheons' sa svojih preko jedanaest minuta počinje laganim uvodom da bi prešla u taj šestosminski vikinški black metal, nemam reference, ne slušam taj stil pa ne bih baš detaljnije analizirao. Ono što se meni ističe u pjesmi su mračniji dijelovi između tih vikinških riffova, koji su kratki i rijetki. Pjesma malo prije sedme minute uzima predah sa clean dijelovima koji su, uz dodatak malo više lead dionica komotno mogli biti i progresivni, ali se opet vraća na izvorni viking metal koji se provlači kroz cijelu stvar. Malo zamorna s obzirom na duljinu trajanja, ali hej, ima sasvim dovoljno ljudi koji vole taj stil pa neću izdizati svoj ukus na nivo općenitosti. Zadnja stvar 'Reminiscence quintessence' se zato iskupljuje za prethodne tri pjesme, iako je dosta atmosferična i melankolična, barem prži više standardni black metal, iako ni ona nije imuna na te šestosminske humpta dumpta momente. Kakva je bila prva stvar očekivao sam remek djelo koje bih bez razmišljanja stavio među albume godine, ovako je dojam utoliko umanjen jer mi je zbilja pun kufer vikinške ere Bathorya i bendova koji taj stil koriste do točke povraćanja. Sentiment u rangu sa onim kad čujem još jedan Transilvanian Hunger klon od benda koji je statistički najvjerojatnije iz Finske.

Moji osobni animoziteti prema onome što smatram ziheraštvom i formulaičnosti u black metalu stavljeni na stranu, ovo ne da nije loš album, nego je odličan ako ga promatram objektivno, nije dosadan, jedan meh generični riff u prvoj pjesmi i repetativnost kod pjesme 'Primaeval pantheon', ali za prvi album više nego dobro.

Tracklista: 1. Homoprescence, 2. Toxikon, 3. Transhumanization, 4. Primaeval Pantheons, 5. Reminiscence Quintessence

ocjena albuma [1-10]: 7

marko šiljeg // 22/05/2024