Na stranu to što je ovoj šefildskoj petorki naklonjenja poltronska, uglavnom britanska kritika koja radi po dobro znanim diktatima popularnosti davajući im visoke ocjene. Prošli album "Sleeps Society" (2021) je unatoč tome bio znatan komercijalni fjasko došavši samo do UK no. 59 za razliku od prethodnih kada su redovito dospjevali na top-20, no još uvijek imaju impozantno ispunjene koncertne dvorane, čak i po 10.000 ljudi primjerice u londonskom Alexandra Palace. Njihov stil se redovito mijenja u potrazi za tim komercijalnim šmekom opadajući u žestini metalcorea razvijajući i šire utjecaje Radiohead sve do recimo hip-hop i nu-metal strategija, pa tako na ovome šestom albumu isprobavaju stanovitu žanrovsku metamorfozu nalik na Linkin Park, onaj elektronski album "A Thousand Suns", no gitare su i dalje prisutne, kao i dobra količina energije u početnih 5-6 pjesama održavajući poznatu šaržu. Tu si također i dalje grleni vriskovi Lawrence Loz Taylora koji je u međuvremenu imao nekoliko operacija grla, ali i sve više bojazni da će taj urlik krenuti u smjeru boyband vokalizacije. Dok su na prethodnom radu gostovali članovi Sum 41, Enter Shikari i Biffy Clyro, ovdje se pojavljuje Alex Taylor iz prijateljskog benda Maleviolence (također iz Sheffielda) u brutalnoj himni "Down", te Fin Power iz STONE u mekanoj acid-rock "Dopesick" s kojom ustvari počinje problematičan drugi dio albuma s akustičnim gitarama, repanjem i dječačkim, to jest pubertetskim harmonijama s obzirom, kako kažu očevidci, sve više imaju adolescentske publike na koncertima jer klinci uživaju u sočnim psovkama i nabacanim lirskim kolažom punim bijesa, zavijanja i glumatajućeg nasilja.



Ovdje su teme ušlagirane mentalnim bolestima, psihičkim izopačenostima, ovosništvu, depresiji, licemjerjem, sakrivanjem iskonskog identiteta u strahu od iskrenosti i povjeravanja, izolacije od stvarnosti i bijega u ošamućenu katarzu stvaranjem nekog drugog lika, onog 'ja' kojeg se prepoznavalo, a sada se stubokom mijenja u radikalnom ponašanju odrastanja nadobudnog pubertetlije. Međutim, još se uvijek dobro drži ta poetska sprega potpisana kao cjelokupni angažman benda što je i nakon 17 godina karijere divno čudo zajedništva bez trzavica i međusobnih gloženja. Bar se tako vidi izvana za medije...



Držalo se da neće skrenuti u elektronska mešetarenja nalik na Bring Me The Horizon, ali ipak su popustili, evo ćudljiva "To the flowers" ima atmosferičan alternativni metal s vijugavim synthovima nalik na Orbital, a "No feeling is final" s gostovanjem japanskog Aethera nosi pak elektronski dekor mišunga Tangerine Dream i onih pronicljivo kurtoaznih soundtrackova za horrore John Carpentera. Sve u svemu, ne bih se kladio da ovo ima dovoljnog efekta izvan adolescentnih krugova.

Naslovi: 1.Peace of mind, 2.Leave me alone, 3.Rainbows, 4.Self hell, 5.Wildfire, 6.No feeling is final (feat. Aether), 7.Dopesick (feat. Fin Power of STONE), 8.Down (feat. Alex Taylor of Maleviolence), 9.To the flowers, 10.Out of the blue, 11.Enemy mentality, 12.Radical hatred/ Radical love

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 02/04/2024