Osnovni problem novijeg metalcorea vrlo je blizak hardcore punku iz 80-ih: gomila izvođača, a pogotovo njihove pjesme, kada se nanižu jedna za drugom na nekoj kompilaciji s 20-tak i više komada imaju identične karakteristike. Od vrištavih vokala s obaveznim 'clean', nježnim, pa i pretjeranim 'boybend' fuzijama, dakako kao glavni mamac za djevojke, preko gotovo slične glazbe koja nalikuje kao jaje jajetu, sve do tekstova koji mahom imaju iste reference na anksioznost, nesretno djetinjstvo, nesretno odrastanje, frustrirajuću post-adolescenciju, ponešto socio-političkog pamfleta, pa rastrganih emocija, neuzvraćenih ljubavi, neostvarenih snova, sve do suicidalnih primisli. I tu je otprilike kraj istovrsnosti poput razlikovanja stabla u bukovoj šumi na kojima valja ostaviti poneki nožem urezani grafit da bi se jednog dana mogla uočiti nekakva globalna razlika u očitovanju. Ove ne tako davno noseće zvijezde žanra iz Sheffielda (2012. proglašeni najboljim novim bendom u Britaniji) imali su i komercijalno uspješnih trenutaka s trećim albumom "You Are We" (2017., UK no.8), a onda iznenada pali u tom pomicanju standarda na račun neutaživih ambicija. Istina, kao rijetko koji britanski pripadnik žanra nisu se upleli u elektronski procvat, djent, r'n'b frakcije, ajde ponešto rap-metal strofa imaju, no fokus benda se od strasti s prva dva gromoglasno hvaljena albuma "This Is The Six" (2012) i "Brainwashed" (2015) sveo na užurbano sustizanje trendova što se očitovalo na četvrtom "So What" (2019., UK no.21) koji je samo zahvaljujući stečenoj reputaciji ostao pod svjetlima reflektora. Dok je bilo stadionskih koncerata, bilo je još uvijek dobro i tu se nema što jeziti s prigovorima.



Međutim, ovaj njihov peti album u situaciji kada nema prilike za moshpitove i trljanje znojnih tjelesa tetoviranih tinejdžera pokazuje stereotipno lice kada se iz prvog pasosa teškom mukom može razlikovati njihov stil od primjerice As I Lay Dying, All That Remains, Bullet For My Valentine, Bury Tomorrow, After The Burial, Crown The Empire, Every Time I Die i još desetke vrlo sličnih, peglajuće uglancanih bendova koje čak niti po imageu nije baš samo tako diferencirati. Pjesme "Nervous" (s gostovanjem Simon Neila iz Biffy Clyro) i "Know you worth (somebody)" koketiraju s očitim mainstream pop-punk tendencijama u smislu razrijeđivanja prethodnog pogonskog elana, sporije "Division street" i "Call of the void" se kompromitiraju s emocionalnim, metalcore težnjama da se krene u genetičku pop-core sklonost koja u slučaju ove pandemije otvara vrata ka radio-friendly sceni sintezom stilova. Nije da je ovakav izraz nepoželjan, ali svakako nije osobit kreativni pomak jer je otišao u mekšu stranu zvuka bez onog vatrenog temelja skrenuvši na kolosjek gdje se odustaje od onoga zbog čega je bend bio toliko vrijedan dio scene.



Album ima nekoliko raštrkanih komada visoke kinetičke energije: uvodni "Enlightenment (?)" i naslovni "Sleep society" su divlji razarači, "Systematic" i "No defeat for the brave" (gostuje Deryck Whibley iz Sum 41) isporučuju vratolomne riffove, ali i podlegnu pop-punk refrenčićima u srazu sa slam poezijom na zamuckivajući način, a ponajbolji komad vođe Sean Longa je svakako "You are all you need" s dosljednim životinjskim urlikom frontmena Lawrence Taylora. U globalu gledajući, ovaj album je manje strastven i revolucionaran, regresivan je i pokazuje krizu autentičnosti s primjetljivim zataškivanjem hrabre motivacije na račun nedostatka koncerata. Sami se kompromitiraju i pomalo sanjare o povratku ne tako dalekih vremena kada im je slava bila na pladnju.

Naslovi: 1.Enlightenment (?), 2.You are all you need, 3.Systematic, 4.Nervous (feat. Simon Neil from Biffy Clyro), 5.Pyai (instr.), 6.Know you worth (somebody), 7.No defeat for the brave (feat. Deryck Whibley from Sum 41), 8.Division street, 9.Sleeps society, 10.Call of the void (feat. Sleeps Society), 11.The end (DN3 3HT)

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 20/04/2021