"Smallpox champion" je bila pjesma Fugazi s trećeg albuma "In On The Kill Taker" 1993. kada su prvi put majstori iz Washingtona došli na USA top listu najprodavanijih (no. 153, usput u UK su dosegnuli impozantan no. 24) i baš sam se poveselio kad sam vidio nakon mnogo, mnogo vremena da se neki 'naše gore list' bend zove upravo po dosjetki Guy Picciotta kada se u grungerskim danima referirao na abnormalan uspjeh Sonic Youth. Tada su se albumi tiskali na CD, LP i kasetnim, opipljivim nosačima zvuka, a danas je bespredmetna tehnologija uništila to zadovoljstvo, pa je ovaj debi album mostarskog četverca (ili peterca, nemam pojma) prvo osvanuo samo kao digitalno izdanje negdje u proljeće 2023., koliko mi se čini, a evo, gotovo godinu dana kasnije i kao CD za neuništivog Zdenu Franjića. Kad se napravi dobar materijal, vrijedno ga je imati i u ovakvom formatu, ajde, da ne spočitavam digitalijama internetske bespućije na kome svaki seronja može imati svoj kanal, svoje pjesme, albume, spotove, kojekakve komentare, postati ujebate, influencer teškog zanimanja, te se vinuti u općeprihvaćen standard tehnološke komunikacije sa čitavim svijetom. Ovaj bend kojeg čine odličan Toni Lesko (bubnjevi) Zvonimir Kordić & Stjepan Lesko (gitare), Gabrijel Prusina (bas) i frontmen Nenad Tomičić izvode zanimljiv spoj alternativnog rocka s elementima metala, onako kao ušušur sweet kolekcije Faith No More, Incubus, šminkerske brit-pop estetike Placebo i Muse, nekih čuvenih bosanskih rasparača, Milić Vukašinovića i Zeleta, ajde, dobro, ovdje nema onih Bregovićevih šlabajzanja. Nego, jedan od davnih singlova "Mother" je fakat ko' Fugazi, energično zakucani post-hardcore zbog kojeg bi rado potegnuo 500-600 km na njihov koncert do Mostara, a svakako, ovdje shvaćate da Tomičić pjeva samo na engleskom, a nimalo nije neki metal growl poput Mike Pattona ili Barneya (Napalm Death), vokal mu je ispodprosječan, tipičan mainstream s kojim bi možda zagolicao one što Lenny Kravitza i Bryan Adamsa smatraju opakim i žestokim kad odvale hard rock distorziju riffa, no nije bitno. Bend ima stil raznolikih pjesama šarajući od žešćeg ka baladama i melankoliji moguće očekivajući komercijalni uspjeh što je osnovna pogreška u startu.



Jedna od prvih koju su napravili i objavili na youtube "Competetly terrified" je bio simpatičan alternativan rock, tamo negdje poput post-grunge vedeta, a spomenuta "Mother" lupa žestoki Fugazi, pa su onda, hm, ugasili taj stil, možda su dobili nepovoljne komentare i odlučili uploviti u daleko prihvatljiviji, mainstream da dobiju naklonost početne publike. Ima ovdje nekih zaista iznenađujućih pjesama poput kompleksne "Higher ground" (ne, nije obrada Stevie Wondera ili RHCP), već dosatatan klasičan metal ranih Judas Priest i Saxon, te ovovjekovne Metallice s iznimno lijepom dionicom na klaviru u ambijentalnom chill-out ugođaju.



Gitare su lijepo uređene, ima mnogo 'catchy' i 'guitar hero' izleta, produkcija je odlična, taman za vinil, koji puta iznenadi i s hard-rokačinom na pragu progressive rocka ("I want it all"), simpatičnim laganicama, takoreći stiskavcem s raskošnim laid-backom ("Dance like never before", "Sultruy voice" koja se referira na Iggy Pop/ The Rolling Stones erotiku), ponekad čak donoseći i onu uzbudljivu atmosferu Jane's Addiction i Perry Farrella, naravno, bez potrebnog divljaštva ("Planet love"), pa se zabrazdi i u klasičan brit-pop ("Lovesong", nema veze sa Simple Minds, nego sa otkačenijim vizurama velikog, zadnjeg hita pop-punkera Blink-182 "I miss you" iz 2004., USA no. 42, UK no. 8) samo što je u ovoj potonjijjoj gitarski učinak daleko kreativniji rad, a i oblik kompozicije ima odlično izrađen dramaturški svirački kardiogram.

Kad stavite CD u player, kako pjesme odmiču, pitati će te se kad li ovo konačno završava, jer traje skoro 50 minuta, a na završnici 'vremena za dah' dolazi "Mumble rap", odvaljena žestica koja nema veze s hip-hop/rapom, a niti nu-metalom nego rock'n'rollom u kojoj je vokal provučen kroz audio-tune efekte uz gromoglasna skandiranja i finu prog-metal dionicu, dok je završna "The sound of the world" vođena kohezijom neke nadrealne priče o pobjedi BiH na Eurosongu izmjenjivajući liriku na engleskom i hrvatskom, jasno upučivajući da ovaj bend razmišlja itekako ozbiljno unišavši čak djelomice i u industrial metal.

Nego, ono što me smeta su tekstovi, nije bitno što su na engleskom, već što su puni patetičnih emocija, ljubavnih priča koje smo odavno čuli, a u njima nema nikakvih socio-političkih rakrusa budućeg armagedona koji nam slijedi na ovome Zapadnom Balkanu otkako je hrvatski premjer Andrej Plenković umješao papke u Ukrajinski rat (zbilja, za koji kurac), dobro mu je rekao prezident Zoran Milanović 'Hrvatska nije počela rat s Rusijom, zašto šalje pomoć, tko je Hrvatskoj i BiH pomogao devedesetih, ruska politika stvara dojam o potlačenom srpskom narodu u bivšoj SFRJ samo zbog pravoslavnog bratstva i ćirilice. A svi mi znamo pravu istinu. I Bosanci, te Hercegovci znaju, pa prema tome i treba orjentirati stav jer će novo sranje od rata ponovno doći, i svi ćemo, pogotovo u glavnim gradovima Hrvatske najebati. Vrlo brzo, najbolje se maknuti iz Zagreba, Osijeka, Rijeke, Mostara, Splita, gdje kuda možete. Ovdje će biti ponovno opakog rata među nama, južnim Slavenima dok Putin zapuca na Plenkovićev stav o Srbiji...

Uz onaj početni elan o Fugazi Smallpox, ovdje se na 50 minuta dobije jako malo, skoro pa ništa angažiranog stava od naših Hercegovaca. Oni više vole atribute rock and rolla od snažnog stava koji se od zemljaka očekuje. Ne, nimalo loš debi LP, a ako jednog dana bude tiskan i na LP ploči, svakako ga vrijedi imati prije propasti ovakvog svijeta kakvog znamo.

Naslovi: 1.Beginning, 2.Time to breathe, 3.Completely terrified, 4.Mother, 5.Higher ground, 6.I want it all, 7.Dance like never before, 8.Sultry voice, 9.Planet love, 10.Lovesong, 11.Mumble rap, 12.Sound of the world

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 24/03/2024