Iznenađenje ovog trećeg albuma slovenskog electro/noise-industrial dvojca je višesmisleno i složeno. Svu onu elektroniku, harsheve, samplove i ine bučne dijafragme zamijenili su akustikom, nakratko postali trojac s pridruženim gostom Mihom Kavašom iz Mlade beltinške bande i Ethnotripa (violina, harmonika, pila, ektara, okarina, dječji klavir, kastanjete, looper, interoom) i snimili album uživo.

E..., pa kako to zvuči?

Vrlo neobično i posve drugačije kao da je neki sasvim deseti bend u pitanju kojem nikad nije niti palo na pamet da pokuša zakoračiti u electro-noise. Prvi dojam kad se zavrti uvodna "Intro" s klavirom Mateja Kolomanka iliti Dr. Hexena, te hipnotičkim odjecima obruča doboša Iztoka Korena, tj. Mr. Brutala je da pred sobom imamo neki vrlo sličan suhoparno minimalističan bend poput The Necks koji će sad ugnjaviti monotonijom dok svi ne popizdimo. Ili pak u boljem slučaju, a ima i takvih, dok se ne oduševimo u transu stvaranja kompozicije u kojoj treba čekati po 10-ak minuta da se nešto promjeni.

Na svu sreću, Hexenbrutal pojačan Kavašom sa spomenutim različitim instrumentarijem uspjeva prevazići klopku dosadnog minimalističkog klišeja, a palac gore valja uputiti i na nove aranžmane starih skladbi, dakako u čistim instrumentalnim izvedbama. Prvotno su u ovoj postavi 22.XI 2013. bili gosti radio emisije Jureta Longyka "Izštekani" na Valu 202, a onda su isti materijal snimili u Mikk-u (Murska Sobota) 22.II 2014. pokazavši da je njihov tipičan elektronski zvuk moguće preobraziti u analognu svirku i podesiti je u posve drugačijim parametrima. Gotovo je nemoguće prepoznati kompozicije "Loboto", "Sodomajzer", "Monument", "Drumtree", "Tobari", "Jesus is my tintenkiller" i "16" u ovome izdanju gdje su one grube noise zahvate zamijenile suptilne, mekane i tihe dionice akustike. Jest da u ovoj glazbi i dalje manjkaju melodije koje Kavaš pokušava periferno izgraditi na račun ionako nedovoljno razvijenog originala, te da se više pažnje posvetilo ambijentalističkoj i atmosferičnoj metodi inverzije u komorni ugođaj koji miriši na post-rock/ neo-folk eksperimente vođene klavirom i bubnjarskim metlicama, ali istovremeno sva ta nova aranžmanska uređenja i dalje odišu bendovskim pečatom - ekspresijom i sklonošću ka zaobilaženjima klasične strategije komponiranja. No, čisto je i upitno da će se nakon ovakvog hrabrog zahvata Hexenbrutal odvažiti napustiti svoje temeljno polazište. Ovo je vjerojatno samo njihov kratkotrajni izlet u novi teritorij s kojime nastavljaju progresiju istraživačkog pristupa. Premladi su da bi se zadržali na stilizacijama koje za njihovu kompetenciju s još uvijek samo krajićkom tehničkog i instrumentalnog znanja i vještine iziskuju mnogo više u kompozitorskom i dekorativnom aspektu insinuirajući postmodernu avangardne klasike ili moderne klasične glazbe.

Naslovi: 1.Intro, 2.Loboto, 3.Sodomajzer, 4.Monument, 5.Drumtree, 6.Boejc, 7.Tobari 2, 8.All is silent, all is dead, 9.Jesus is my tintenkiller, 10.16

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 16/02/2016