Od onog legendarnog istoimenog debija iz 1981. prošlo je više od 4 decenije. New-wave se i nije nešto osobito izmjenio od tada, ali se turbulencija vezana uz ovaj obećavajući bend u kome je klavijaturist bio Andrija Pušić (ex-Otroci Socializma), brat Rambo Amadeusa vrlo brzo razasula. Alfa i omega Vojko Aleksič, praktički fantazist na gitari nastavio je u Gas Max s kojima je do rasapa bivše velike federacije realizirao dva ekscentrična punk-rock, pa i eksperimentalna albuma, a onda što se dešavalo kroz 90-te i prvu polovinu prve decenije 21. stoljeća zna se tek u tragovima da je sudjelovao na albumu Ote Pestnera, da bi sam bend Na Lepem Prijazni ponovno okupio negdje u to sukladno vrijeme kada mu je i Nika Records dala povjerenje za dva povratnička albuma "Potaplja se raj/ Paradise Drowning" iz 2005. (interesantno, neke vokale je otpjevao i sam Pestner (!)) i "Tudi če se vrnemo nazaj" (2012) koji su neshvatljivo nezapaženo prošli izvan dežele. "Srceder" (2015) je realiziran kao d.i.y. izdanje, a i ovaj s daleko drugačijom postavom.





Danas, nakon svih onih peripetija lucidnosti vezanih i uz prvog vokalista Andrej Trobenkara (ex-Sedem Svetlobnih Let, ex-Šest km na sat, ex-Begnagrad), suradnji s pokojnim Markom Breceljom (sam Vojko mi je javio da je Andrej bio prethodnica Buldožer), učešćem u slavnim Pepel in kri i Jutro (ne valja miješati s Bregovićevim prvim bendom), ima podosta toga što se osjeća u revalorizaciji progressive rocka na funk/ jazz način s manje iščašenim performansima upućujući agilan i osebujan transžanrovski konglomerat, nešto manje otkačen, ali još uvijek dovoljno šašav, onoliko koliko Aleksiču to dopuštaju godine s obzirom da ima 60 i još poneko leto na hrbtenki, ma žilav je i čio, ja bih rekao čak i bolji jer se stari muc (mačak) ne da uozbiljiti. Album je pun zamki počevši od komornog reggae instrumentala "B1" s jazz figurama saksofona Žige Fabbro pucajući na pop reminscenciju Weather Report, a ima i nastavak "B2" pred sam konac oživljavajući ponešto i od math-rock/ jazza u 7 minuta razgaljenog sessiona sa čak 3 gitare, te što je posebno interesantno, kroz kompletan album se fluktira šarolika ekipa glazbenika, skoro da je svaku skladbu radio s drugačijom postavom ne štedeći na idejama, a bome i materijalnim ulogom. Naravno, pogađate, njegova solo gitara je u prvom planu, pa se tako u "Kiviliks" jasno čuje spomenuti math-rock u funku od svega 3 kompresirane minute snažne progressive jazz-rock fuzije s ponekim stiskom na distorziju, elem, pomalo i zaboravljene Leb i Sol energije, "Majemo" šalta u plesni funk s mješovitim vokalima senzibilne dream-pop Petre Trobec (nema veze s legendarnim Metod Trobecom, valjda?) i odriješitog Anđelka Kneževića (pjevao na albumu "Bridge 88" A & T www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=32910), a stvarčina je jedan od pop vrhunaca uranjajući u senzibilitet Steely Dan pomiješanih s War i prstohvatom Pariliament Funkadelic, taman za plesne podije i radio programe kada uz Jinx, Bastardz i Jamiroquai treba prava injekcija. Trobenta David Jarha je ovdje fantastična jazz vožnja.



"Mu" je stara tema s prvog povratničkog albuma 2005., dakako instrumental zaronjen u psihodelični plesni world-music/ space-rock s 3/4 ritmom, a nije turbo folk, te iznosi skoro pa 8 minuta intenzivne melodične figuracije velike preobrazbe s obzirom da je prvotni original iznosio nepune 3 minute, hej?! Već ovo je dostojno pojma remek-djelo, a toga je svijesan i sam Vojc, kako ga zovu frendovi in tovariši. Uzmimo da vam ovo netko pusti, ama baš ne bi mogli pogoditi tko ovo svira, a u tome i jeste originalnost. Kočani Orkestar? The Chemical Brothers angažirali živi bend? The Neville Brothers u balkanskom ritmu s kolaboracijom Allman Brothers Band? Malo kljukneš neki ecstasy, pa da vidiš fešte od emocija. Ili se barem napušiš i poželiš da ova tema traje poput krautrock himni barem jedno extended pola sata, a k tome, završni krešendo ima jednu minutu de-kompozicijskih improvizacija. Naslovna "Uživaj" jest užitak lagodnog sanjarenja apokaliptičnog prikaza današnjice, dobar dio onog što su pokojni Bowie i Orwell rekli u svojim znamenitim radovima nalazi se ovdje, a pjesma bez ikakve zadrške uz odličan Kneževićev vokal namjerno nema perspektivu, već potpunost distopije od koje ne treba ništa očekivati 'svetla prihodnost črna teorija'. Druga polovica albuma nije ništa manje opasna u zavojitim krivinama zamki: "Podpis" je angažiran blues s blagim doom disonantama u razmatranjima autograma na 'masterpiece' s mrtvo-hladnim, gotovo bezobrazno ledenim Kneževićevim vokalom popraćen vijugavim samplovima Jurij Tinija (radio s El. Orgazam i s mnogim drugima a radio je kao tehnik i producent u studiu Tivoli), te rečemo odokativno, ovo je sasvim solidna nadoknada za sve one godine Buldožer neaktivnosti kada su pred konac rasapa Jugoslavije Bele i ekipa neki đavo trebali reći. Vojc se najbolje snalazi u psihodeliji i funku, chug kombinacijama s Tadej Koširom, ma teško je uopće špekulirati tko je bolji u instrumentalu "Matematika absurda", a zanimljivo, ovdje se pojavljuju i evfonij, te trombon (pozauna) Luke Einfalta. Prvi momenti neobične "Vesolje" (svemir) doimaju se kao zvučna greška kad vam se signal mobitela miješa s kompjuterom i radio frekvencijama; ne sve je u redu, tak' i treba biti kad se ostvaruje komunikacija u rasplinutim fakturama, ovo je još jedna prozračno bogata, pomalo i minimalistička tema s odličnim bas linijama Boruta Prapera koje podsjećaju na čuveni freetless prerano pokojnog Mick Karna, a završna "Beton" nosi sjajno sročen gitaristički pejzaž sivila u kome autor očito traži, a i nalazi simboliku moderne civilizacije dajući joj i neskrivene vlastite emocije što sve skupa rezultira iznenađujućim albumom koji je korespondiran za mnoge transparentne seanse, tulume, kojekakve prilike, a uglavnom itekako preporučljiv za intimna razmišljanja kad vam je pun kurac svih ovih sranja od bendova koji kopiraju Floyde, Stonese, Metallicu, Pistolse, te dobar dio beznačajne, ali vraški komercijalne rock scene.

Vojc ama baš nikoga ne plagira, tu i tamo zazvuči poput vlastitih idola (a tko ih nema?), ali čvrsto se drži originalnosti i autorskog legitimiteta i napretka, tako da je ovaj album uistinu užitak za uživati pokončno, to jest od početka do kraja i razmatrati mnogo neobičnih fikcija/ fakcija i uzajamno povezanih metaforičkih/ stvarnih uobrazilja u kojima, možda za početak i nije bitno što predstavljaju kad se neki novi fan suoči s ovom odličnom transžanrovskom glasbom nakrcanom apstrakcijama lucidnog i prijatnog ekscentrizma.

Dodatak, da se zna, Vojko je napravio video za bend Duhovi "Še ena ljubezenska pesem" (2019), simpatičan penzionerski soft-rock kada se više ne može skakati na glavu, a partner ti je debeluki in manj prvilačen, ampak ga voliš in maš rad, je drugi "Tudi če se vrnemo nazaj", pravzaprav prvi, pred 10 let za spomenoti drugi povratnički album Na Lepem Prijazni v kolaboraciji z Ludvik Bagarijem (scenarij in režija).





Zanimljivo, nakon ovog spota algoritam youtube predlaže Bajagu, a ja bih samo dodao da Hrvati, Srbi, Bosanci, Crnogorci i Makedonci koji ne razumiju slovenski jezik, praktički isti dijalekt kajkavskog i ekavice, morajo nazaj greti v prvi razred osnovne šole tako kot je bilo pri Prešernu, Seliškaru in Zupančiču, Pankrtima, Mežeku in Lačnom Francu. To sam ne znam niti sam koliko puta spomenuo u svim onim silnim recenzijama Matej Krajnca, o kojem, druga interesantna stvar, Vojc nema pojma isto kao niti i o Alex Cepušu, huh? Ni važno, pomembno je čustvo, ki ga čutiš.

Naslovi: 1.B1, 2.Kiviliks, 3.Majemo, 4.Mu, 5.Uživaj, 6.Podpis, 7.Matematika absurda, 8.Vesolje, 9.B2, 10.Beton

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 02/02/2024