Kakav bi ovo sjajan i odličan album bio da nema bogate ostavštine Talking Heads, Tom Tom Club i David Byrnea, uzdahnuo sam preslušavajući ovaj rad Karla Križnika i Paule Gavez. Naime, nakon simpatičnog prethodnika "Simultations" (2022) na engleskom, evo njih na hrvatskom jeziku, pa su i očekivanja bila nešto dobrohotnija i pozitivistički usmjerenija sa čak 5 najavnih singlova realiziranih još od početka 2023. Prvo je došao živi "Rekreativni biciklizam" (snimljen u Subotici) nadahnut literarnim Byrneovim biciklističkim putopisom "Bycicle Diaries" (2009), zatim "Disciplina", "Egzodus '97", "Dobro za građane" i "Moderna rješenja", međutim krucijalna greška prethodnika se ponavlja: Revirgin se ne znaju othrvati porivu glavnih uzora izgubivši bilo kakav tračak nade autorske legitimnosti. Eh, nije ovo nikakav disclaimer budući da sam u kurentnom vremenu post-punka i new-wavea bio veliki fan 'brbljivih glava', a djelomice i Byrneovog solo katapulta sve dok se nije pogubio u kojekakvim artističkim nesrazmjerima tamo od konca 90-ih i glibu 21. stoljeća koje mu služi samo za ubiranje jako dobre tezge na račun prethodnih fantastičnih ostvarenja.



Revirgin su rekapitulacija idola, uzeli su nekoliko vitalno bitnih faza, proučili ih i uronili u njih, a to nimalo nije dovoljno za izbjegavanje klišeja i plagijata koliko god da se njihovim fanovima čini originalan stil. Ne, nije. I tako jednostavno, ako će ići dalje ovako, pretvoriti će se u besraman Pips Chips & Videoclips, Psihomodo, Kazalište, Valjak, Thompsona i ostale bliske copy/ past činove naše domaće i ex-Yu scene. Karlo se uživio u Byrneovih desetak ključnih pjesama, a spotovi neodoljivo asociraju na film "True Stories" kojeg, ako niste do sada pogledali, morate pod obavezno. I tu je obleka, te image i frizura od spota do spota. Najlakše se pretvoriti u kopiju vlastitog uzora i skinuti sve od njega, uzmite si samo Roberta Marekovića, a kome je to zanimljivo, moje saučešće. Rock je mrtav i prepušten medijskoj manipulaciji kao jazz...



Koliko su Byrne & co. bili avangarda u datom vremenu, ne treba previše zboriti: poput Gang Of Four su punk konvertirali u duhovite kritičke i stilske inovacije, a toliko su Revirgin izbojci s najmanje 4 decenije zaostatka u kojima se svašta izdešavalo. Istina, naoko se čini da su Karlovi tekstovi društveno-politički angažirani i inteligentni, ali onoliko koliko mu je Byrneova inspiracija dozvolila, a posebice vokalni izraz uboden u shemu repanja kao što bješe u sofisticiranom komadu "Houses in motion" koji se proteže dobrim dijelom ovih 47 minuta, te valja podsjetiti i na spomenutu, nekoć vrlo zabavnu funk frakciju Tom Tom Club, projekt bračnih sudružnika Tine Weymouth i Chris Frantza. Sve se to ovdje jako dobro osjeti u svim smjerovima.



Lucidno poigravanje sa socijalnim tegobama ("Disciplina"), preslikama Jeffrey Smarta i analognog fotoaparata u bicikliranju ("Rekreativni biciklizam"), životnih paranoja 'točnih interpretacija knjige postanka' ("Egzodus '97"), psećih metafora na politički nelojalizam ("Dobro za građane") i naslovne elegije "Moderna rješenja" oko medijsko-psiholoških manipulacija, čitaj: naivno hipsterskih, ne donose ama baš nikakve općenito pozitivne rezultate, to jest, već ovih prvih pet singlova se koprca u neinvenciji nečega što zamiriši na ozbiljan konstruktivni kriticizam, uf. Tu puno toga nedostaje premda je većina lirike izbačena iz prvog lica jednine, međutim nema adekvatne poante niti o današnjem, a niti o budućem svijetu, onom barem futurističkom ili distopijskom. Sve je to Byrne odavno rekao. Hm, dodao bih da Karlo nema ama baš nikakve aluzije na ekologiju, a o lažnom globalnom zatopljenju pojma nema. Jednom davno sam gledao obrazovni TV gdje je gostovao pokojni Stjepko Težak, autor brojnih knjiga za jezikosloviju, fiziku, kemiju i biologiju u osnovnim i srednjim školama (1926-2006) i rekao poput Kopernika kako se Zemlja kreće oko sunca, da svakih 10.000 godina ima svoje najbliže i najudaljenije elipse na koje mi ljudi ne možemo utjecati...



'Ovo su moderna vremena koje nose moderne probleme' kaže Karlo, a slobodno se može dodati i brdo (ne)umjesnih plagijata. Ima tako da se s vremena na vrijeme sretnem sa članovima nekih bendova koji već duže vrijeme ne mogu napraviti autorski snažnu pjesmu: neki su tribute, neki sviraju obrade, treći se koprcaju i tako svašta, a svi mi kažu kad pokušavaju napraviti nešto vlastito, redom padaju u klopku da im pjesma zvuči na njihov omiljeni bend ili autora zbog kojeg su se i okupili, a još davno su i Tom Waits i Razorblade Jr. rekli da sve uzore valja ostaviti kada se rade autorski legitimne stvari jer će inače sve biti hoblanje golom guzicom po žileti. Paradoks koji se stvara ima neminovnost osude kritike koja postoji baš upravo zbog toga, a tu više nije važan stil, niti žanr, nego originalnost koje "Moderna rješenja", na žalost nemaju unatoč svoje zavodljive post-punk/ electro-funk/ new-wave estetike u prvih 6 pjesama koje su otete od remek-djela "Remain In Lights", "Speaking In Tongues" i "Stop Making Sense" (osobito deveta "Osoba imena Subota Predvečer" nadebelo nalik Peter Gabrielu s kultnih "III" i "IV" albuma), ponešto i od mračnijih Cabaret Voltaire, A Certain Ratio, Clock DVA, Japan, Simple Minds, što je ustvari sve vrlo bliska referenca.



Interesantan je prelazak u sedmoj pjesmi "Emocije" na gitaristički new-wave s prva dva TH albuma "77" i "More Songs About Buildings and Food", te umiveni art/ post-punk The Pop Group "Polukružna ulica" s kojim su se primaknuli Trobecovim Krušnim Pećima, te ranim SeXa i Dorian Gray, baš tamo u 1981-1983 periodu. "Rutine" je jedina nešto laganija stvar, odokativno izvađena iz ostatka slabije Bowieve berlinske faze "Lodger" kada pokojni maesto nije bio dovoljno iskren kako je živio kao podstanar othravavjući se kokainu, desetak godina prije pada komunizma, ali se kasnije, pred smrt nadebelo ispričao na albumu "The Next Day" (2013). Karlo i Paula imaju ideje i kompetencije, znaju napraviti zabavnu i plesnu estetsku retro glazbu, novih inovacija nemaju, ne upuštaju se u hrabre eksperimente transžanrovskih relacija i najbolje od svega bi im bilo da se oslobode svojih idola i uzora, kako po glazbi, tako i po lirici.

Ovo je totalno neoriginalno, mada dosta angažirano, duhovito i jako zabavno. Nije onaj Glavanov kritički posran album 'izbjegavati pod svaku cijenu' kaj je napisao za "Strah od monotonije" Pekinške Patke koji 1981. pojma nije imao što su Joy Division, ja znam tko su Talking Heads, meni u srcu i duši jedan od najboljih bendova tog vremena, ali ovakva nova simultana kopija u ovakvoj verziji mi nije potrebna. Ne može se uživati kao na spomenutim pjesmama i izvođačima. Fali "Great curve", "Burning down the house", "Psycho killer", "Up on the catwalk", a bome i "Nostalgia" David Sylviana, ha-ha-ha... Ima se samo puno šuš-muš kopiranog eklekticizma.

Naslovi: 1.Disciplina, 2.Rekreativni biciklizam, 3.Egzodus '97, 4.Zatvoreni prolazi, 5.Ljudi u pokretu, 6.Plivanje '84, 7.Emocije, 8.Dobro za građane, 9.Osoba imena Subota Predvečer, 10.Polukružna ulica, 11.Rutine, 10.Moderna rješenja

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 06/01/2024