U nevjerojatno dosljednom katalogu albuma ovih američkih začetnika deatha iz Pennsylvanije ne može se oteti dojam da su ovaj puta dosegnuli intelektualno-filozofske segmente ubacivši čudnu konvenciju naziva pjesama zbunivši na prvi pogled. Naime, naslovi su konceptualno zbrkani s promiješanim rimskim brojevima od I do X unoseći mistiku i namjernu zabunu redosljeda po kome bi se album trebao slušati, a to ima jednu cool promjenu tona i tempa, sasvim drugačiju od poretka pjesama kada se album otvori. Pa sad, po kojem redosljedu slušati i kako uopće početi jer je primjerice naslov I drugi, II je deveti, III sedmi, IV prvi, V osmi, VI šesti, VII posljednji deseti, VIII treći, IX četvrti, a X peti? I bend je sam svijestan da je oscilirao u nekim aspektima što se tiče prepoznatljive prljavštine ranijih albuma, primjerice "Decimate Christendom" (2004) i hvaljenog "Profane Nexus" (2017), te da kroz materijal imaju blijedih, manje inventivnih komada kojima su popunili ovih 40 minuta. To se prije svega odnosi na 2-3 teme zataškane u sredini albuma - manje uvjerljive, čak i brzo zaboravljive "Megaron (sunken chamber) VI", "Convulse (words of power) III", te donekle i "Circle (eye of ascension) VII" uvršene na sam kraj u puževom pogrebnom tempu, pa je to spašava u globalnom sadržaju. Inače, sam album počinje standardno s tematskim pomacima od sotonizma do inspiracije s H.P Lovecraftom od uvodne "Offerings (the swarm) IV" do pete "Invocation (chtonic merge) X" što je odličan zbir tih prvih pet pjesama eteričnih i mračnih teritorija s povećanim udijelom neobičnih melodija i progresije akorda zavrzlanih sa harmonijama prepoznatljivih atributa da redovito isporučuju različit materijal u odnosu na ranija ostvarenja. Između njih posebno se ističe singl "Concordat (the pact) I" evocirajući na "Human dissection" Demolition Hammera s razbacanim thrash/ death pasažima i "Homunculus (spirit made flesh) IX" s duhom vječite impresije doom/ dark/ deatha Celtic Frost pokazavši da se i nakon 35 godina karijere mogu uhvatiti u koštac sa svojim sljedbenicima, točnije mnogobrojnim imitatorima i plagijatorima. Često se zna desiti friškijim fanovima da pomisle obratno, to jest da Incantation kopiraju te podijele između death i doom složenaca s mutnim i blještavim sekvencama riffova kada imaju na tapeti Tomb Mold, Kryptis, Corpsesed, Mortican, Immolation, Autopsy ili grčki Dead Congregation, te meksički The Chasm zbog nekadašnjeg basiste i vokaliste Daniel Corchadoa koji im je ovjekovječio legendarni treći album "Diabolical Conquest" (1998) i potom se vratio u matični bend.



Ipak, zna se, modus operandi 'zakljinjanja' je uvijek bio i ostao ekstremni podvig intenziteta monstruozne goropadnosti u skladanju i metodologiji koja melje i para. "Bezbožna deifikacija" to vješto radi u tih početnih pet komada s ravnopravnim partnerstvom između deatha, thrash i doom konglomerata sa snažnim dividendama u istraživanju krajnosti, te premda navedene 2-3 pjesme unose nesigurnost, popravci reputacije su preostale dvije pjesme "Altar (unify in carnage) V" i "Exile (defy the false) II" s obzorom na onaj sirovi miks "Upon the Throne of Apocalypse" iz 1995. kada su napravili eksperimentalni presedan nakon drugog albuma "Mortal Throne of Nazarene" pomiješavši poredak pjesama jer u Relapse Records nisu bili zadovoljni originalom.



Možda jedino osim tih nezgrapnih komada bode uglađen produkcijski zvuk nekako izbjegavši onu ružnoću smrdljive pećine, a na to se sigurno ne pomisli kada se vidi zastrašujući omot grabežljivog, nezemaljskog bića nad hordom tisuća posrnulih grešnika u dizajnu Eliran Kantora (radio za Immolation, Kreator, Cavaleru...). Bilo bi neumjesno očekivati od benda neki bljutavi surogat kakve isporučuju mnoge veće zvijezde samo s razlogom da se ponovno otisnu na turneju, nipošto, ovdje se pokazuje sva kreativna učinkovitost mnogih isprepletenih elemenata od kolosalne gužve, nasilnih vokala bijesnog nosoroga John McEntee-a na tekstove knjiškog moljca, basiste Chuck Sherwooda, a valja spomenuti da su nakon tri prethodna, ujedno i najuspješnija albuma (prošli "Sect of Vile Divinities" dosegnuo je iznenađujući USA no. 51 u vrijeme najžešće pandemije 2020.) na kojima im je glavnu gitaru svirao Sonny Lombadozzi dobili adekvatnu zamjenu u Luke Shivelyju, te da su kao gosti na nekim temama priskočili Jeff Beccera (Possessed), Henry Veggian (ex-Revenant) i čuveni Dan Vadim Vom iz Morbid Angel. Ovo je ono što se i očekivalo: potpuno realizirani koncept evolucije kroz provokativno prosvjetljenje narativa od smrtnika do božanstva u interakciji s nemilosrdnim bijesom i relevantnom porukom da je utočište na majčici zemljici nesigurno.

Naslovi: 1.Offerings (the swarm) IV, 2.Concordat (the pact) I, 3.Chalice (vessel consanguineous) VIII, 4.Homunculus (spirit made flesh) IX, 5.Invocation (chtonic merge) X, 6.Megaron (sunken chamber) VI, 7.Convulse (words of power) III, 8.Altar (unify in carnage) V, 9.Exile (defy the false) II, 10.Circle (eye of ascension) VII

Ocjena (1-10): 8,5

horvi // 18/11/2023