Pratitelji Terapije su imali pred podosta sezona prilike dvaput svjedočiti o pojavi ovog vukovarskog synth-pop/ dark-wave dvojca kojeg čine Ana Bučko (vokal, synth, programi) i Zoran Filko (gitara). Tada, 2015. su realizirali istoimeni debi album "Das Rage" i održali koncert u zagrebačkom Attacku podjelivši mišljenja naših reportera i recenzenta. Evo ih nakon punih 8 godina s novim materijalom, a sukladno s ovako popriličnim vremenskim odmakom, napredak je itekako uočljiv. Kao prvo, ovdje je kompletna lirika na hrvatskom (na debiju su imali i nekoliko na engleskom), a sama stilizacija je daleko više otišla u plesni segment synth-popa sa zavijutcima ka vrlo primamljivom nu-disco/ electro-popu kakvog primjerice rade Pocket Palma ili Nipplepeople, ponajviše zahvaljujući upečatljivom Aninom vokalu koji može zbuniti da se radi o tajanstvenoj NP pjevačici jer je i poetika u bliskom skladu emotivnih otuđenja s blago doziranom erotikom između hladnog bezobrazluka u igri namjerne nestašnosti i strasnih fikcija/ fakcija koje i ne moraju nužno završiti sretnim krešendom. Priče su natopljene romantikom počevši od uvodne "Slučajno", zvrckastim funkom razbarušenim mnogim gitarskim chugovima i sitnim improvizacijama s prodornim bas linijama u prijatnom tempu za plesne podije povukavši duh velebnog Nipplepeople hita "Sutra". Lagani uron u kombinaciju r'n'b-ija i dark-wavea u kratkoj "Odustani" već dovlači onu sjetniju i nesretniju prizmu raspoloženja oivičenu ambijentalnim dekorom i snažnim gitarskim tremolom uljuljkivajući u naredni ljetni dekor "Izdaja", blagi indie-pop/ IDM, taman za instant radio singl kraćeg (huh, možda i duljeg) fitilja valovitih performansa što sigurno ne spadaju u kategoriju pjesama za prva tinejdžerska ljubavna iskustva i vjenčanja, nego za mračnije fabule kao što jest i kompletan poetski siže ovog albuma. Međutim, koliko god da ove lirske personifikacije kružile oko jednog motiva - neispunjene ljubavi pričajući da u njoj nema prave satisfakcije i da su emocije zavaravanje, što je, nažalost često sušta istina, Ana se suprotno tome uopće ne osjeća nimalo loše ispredajući ih na inteligentan način bez ikakvih uvijanja, cvileži, samosažaljenja ili, nedaj Bože, klatežne patetike slomljenog srca. Ona se drži vrlo visoko u tom segmentu, kao da se ne tiče njenog stava pjevajući pjesme 'o nekome drugome', o nekim drugim licima i iskustvima. A znate kako se kaže, pravi poeta je lažac koji govori istinu.

S druge strane, ovakva sofistikacija joj daje prednost spram naše prve dame ovakvog izričaja - Marine Perazić (Denis & Denis) koja je za svaki hit morala vokalno i scenski glumatati stihove u svim onim brojnim TV nastupima uvjeravajući u ispravnost 'programa kompjutera', 'sobe 23', 'oaze snova', 'kolačića', 'mandarine i banane'... , elem mnogih hitova koji su još i dan danas ostali obavezan dio svakodnevnog radio programa, odnosno, Das Rage imaju težnju da sa sporednog kolosjeka uskoče u ovu veliku pop igru okupiranja najšireg auditorija.

U prilog tome ide, po meni najkomercijalniji i najpotentniji komad "Hodaj" prizivajući new-romantics epohu Visage i The Human League, najboljih pop bendova ranih 80-ih (a u mom srcu i svih vremena), a valja dodati da Zoran svira gitaru poput William Henschela/ Henshalla iz benda Londonbeat koji su desetak godina nakon new-romantics eksplozije, ujesen 1990. imali onaj velebni no.1 svjetski hit "I've been thinking about you", a nakon njega ih više nije bilo. I nestao je taj čarobni gitarist, plavokosi mršavi ljepotan što je u dance /synth-pop hitu svirao surf s troje crnih muzikaša, eh, da. Naredna je "Ad astra", još jedna romantična i plesna funk stvar otuđenih emocija, tamo negdje iz vremena Steve Strangea i Japan, davnog konca 70-ih kad je pokojni Steve stajao ispred kluba Billy's i odabirao tko u njega može ući.



Zadnje dvije pjesme su tipično projicirane: "Sugarman" s dozom sladunjave post-punk koincidencije revavila je bezazlena i bezopasna u ovom čitavom konglomeratu, a prvi singl "Cipele" idilično napenalen da ponovno ostvari najbolji dio benda u tom idiličnom 'moody' feelingu bezbrižnosti vrućeg napaljenog mužjaka ili LGBT konglomeracije, svejedno je, jer frca iskričava koincidencija fluktirajući višesmjernim relacijama.

Čak i nije bitan stav autora o svim ovim nestašlucima kad su ih priopćili ovako zorno i relativno moderno, mene jedino brine to što su ove pjesme jako blage, nemaju energiju i žestinu, idu u plahost i jako su bojažljive da se ne bi nešto 'teško' dogodilo po nečiji kardiogram. Ljubavne i nesretne jesu, malo mračne, a ne dovoljno, imaju pop vitalnost i razigranost nesreće koja baš i ne razgaljuje dušu punim plućima, ah, što da pričam, niti recenzent slavnog ex-Yu Džuboks magazina nije bio najsigurniji što sadrži "Dare!" The Human League iz 1981. Jest, ovo nikako nije neka 'nova glazba', sve se ovo već čulo davno prije i ovakav stav u puno boljim oblicima (Roxy Music, Bowie, Simple Minds, Ultravox, ABC, ha-ha-ha, kraljeva Kraftwerk), ne samo na inozemnoj, nego i na domaćoj sceni, uzmimo samo primjere bendova Boa ili Beograd.

Jako sramežljivi, simpatičan indie-pop/ electro albumčić koji ne govori o ničem ozbiljnom (vukovarskoj tjeskobi) jer im je očito dosta turobnosti i lamentacija prošlosti nesretnog vlastitog grada usmjerivši priču van egzistencijalnih i inih tegoba u ljubavne impresije i ekspresije.

Naslovi: 1.Slučajno, 2.Odustani, 3.Izdaja, 4.Hodaj, 5.Ad astra, 6.Sugarman, 7.Cipele

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 30/06/2023