U gradu Zagrebu koncerata na pretek, nema te večeri kada ljudsko biće ne može otići poslušati neku zanimljivu svirku. Kao da to nije dovoljno, pojavljuje se još mladih entuzijasata koji se odlučuju otisnuti u varljive vode koncertne organizacije. Posljednji koji su se odlučili na taj uzbudljivi poslovni potez su ljudi iz Kultnog Kultivatora, koncertne inkarnacije sličnoimenog glazbenog portala. Odlične su to vijesti, i ovim im putem želim da ih prati najveća od svih sreća. Kako bi nam pokazali da misle ozbiljno, krenuli su odmah "u glavu" - doveli su, naime, The KVB. Mjesto radnje je bio Attack, a ulogu predgrupa odigraše Das Rage i Kali Jugend. Poklopilo se da je te nedjelje bio završni dan OHOHO festivala, za vrijeme kojeg je u Mediki bilo vrlo vrlo živahno. Izložbe, graffitti jamovi, performansi, koncerti, predstave, večeri poezije, nema čega nije bilo. Zaokupljeni fenomenalnom Circus Cabaret predstavom na katu koja je također bila izvedena u okviru festivala, vaša fotografkinja Pec i moja malenkost ja propustili smo prvu predgrupu. Ovdje ću vam napisati da mi je žao zbog toga (žao mi je zbog toga!) a duboko u sebi ću tajiti da ne bih mijenjao taj kabare doživljaj ni za deset Das Rageova. Realno, ne znam što pišem, možda su i ovi razvalili. U nedostatku drugih originalnih ideja, odabirem napisati kako su novi, njihovo vrijeme tek dolazi, i sigurno će biti još puno prilika da vam napišem nešto o njima. Kali Jugend. Prošlo je već nekoliko dana od koncerta a ja i dalje nisam najsigurniji što mislim o tim likovima. To je valjda dobar znak, pošto i dalje razmišljam o njima. Vrlo su misteriozni, za vrijeme cijelog njihovog nastupa pozornica je bila puna gustog plavičastog dima zbog kojeg su se mogle vidjeti samo siluete. Dvije su, valjda, svirale bas i gitaru, a jedna je, valjda, bila odgovorna za upravljanje elektronskim dijelom priče, a bogme je nešto i pjevao, i to na način da je zvučao kao Joe Cocker na ecstasyju. Uz to je imao i neurotične kretnje koje možemo nazvati plesom koje su doprinosile jednom pomalo zastrašujućem, bizarnom identitetu ove grupe. Na internetu nisam pronašao ništa o njima, ne znam koliko dugo postoje ni odakle su se pojavili, znam samo da su uspjeli do zadovoljavajuće razine animirati Attack (koji je za vrijeme njihovog nastupa bio sasvim solidno popunjen) svojom muzikom. Kakva je to muzika? Ufff, nekakva mračna, a opet uptempo repetitivna elektronika u kojoj se mogao osjetiti jak industrial utjecaj, a bilo je i "pitkijih" synth pop/funk dijelova. Kako moje baratanje pojmovima i imenima što se tiče ovakve glazbe i nije na bogznakakvoj razini, pada mi na pamet jedino povući paralelu s onim kako su osamdesetih zvučali Front 242, samo još rudimentarnije. No, narod se nije doimao iznenađenim ni zatečenim, kao da su na ovakvoj briji svakodnevno. 99 posto ljudi koje sam vidio na ovom gigu nisam nikad prije vidio ni na kojoj svirci, pa sam zaključio kako se radi o škvadri koja inače ide u Das Haus ili, štajaznam, na neke druge ilegalne darkerske "tulume" za koje ja ne znam gdje se održavaju, a na kojima su navikli nadrogirati se do besvijesti i pustiti da ih progutaju ovakve mrke EBM sile. Nije to ništa loše, samo kažem. Sve u svemu, čini se da je s izborom predgrupe Kultni Kultivator pogodio, jerbo se doimalo kao da se ljudima dopada ono što čuju, a ni vašem izvjetitelju nije bilo mrsko poslušati i "pogledati" ove čudnovate spodobe. The KVB je duo vrlo mladih (ili barem vrlo mladolikih) ljudi koji su u svoje četiri godine diskografske aktivnosti već uspjeli uraditi puno toga, stvoriti si reputaciju. Dokaz tome je je i skoro pa krcat Attack u nedjelju, molim lijepo. Jest da je to možda 200 ljudi sve skupa, ali svejedno! Znači, izgledaju točno onako kako biste osčekivali da izgledaju. Crnokosi su, mršavi, blijedi i autistični. Osim povremenog "Thank You", nisu rekli ništa, a imao sam dojam i da nas nisu ni pogledali tijekom giga. 'Oće to tako s tim šugejzerima, ništa čudno. Inače, Kat Day, djevojka za Moog klavijaturama i ostalim uređajima, me svojom pojavom, držanjem i apsolutno svakom kretnjom neodoljivo podsjetila na Margitu Stefanović Magi, klavijaturisticu EKV-a. Nisam ju, doduše, imao čast vidjeti uživo, ali me to ne sprječava da ustvrdim kako su sličnosti neosporne. The KVB se u svom djelovanju drži temelja koje su onomad davno postavili Jesus & Mary Chain i Joy Division, to nije tajna. Ipak, oni su na ovom koncertu uspješno dokazali da su puno više od kopija tih bendova, ovo je jedan od onih slučajeva kada se miješanjem utjecaja dobiva rezultat koji je puno više od prostog zbroja istih. Imali su sat vremena da nas u to uvjere, da nam pruže uvid u svoj svijet u kojem vlada apatija, snenost i izgubljenost, i to su vrlo kvalitetno obavili. Njihove su pjesme mahom sastavljene od tupih, monotonih udaraca ritam mašine u kombinaciji s depresivnim darkwave prizvukom klavijatura. Gitara je tu možda i jedini tračak svjetlosti, njene shoegaze dionice kao da žele pobjeći, othrvati se zavodljivo-slatkom mračnom zovu iz duševnog ponora koji odašilju ostali zvuci. Nicholasov vokal je također isključivo u funkciji stvaranja atmosfere otuđenosti, on je toliko nakrcan reverbom da zvuči kao da nam želi nešto poručiti, otkriti neku tajnu, pozvati nas upomoć, ali mu to ne uspijeva jer se gubi negdje u izmaglici. Te borbe tu i tamo eskaliraju u obliku iznimno bučnih eksplozija zvuka za vrijeme kojih vam se puls ubrza za duplo, ali sve se vrlo brzo smiri i nastavi teći sivom rijekom na čijem dnu leže snovi o sretnoj budućnosti, a na obalama joj se nezainteresirano jebu mladi gotičari. Publika je davala najviše što se može dati kad se radi o ovakvoj muzici koja, ruku na srce, možda i jači učinak ima dok je se sluša u samoći sobe na devetom katu, s glavom zabijenom u jastuk, dok vani huče ćuk. Hoću reći, pljeskali smo im glasno i od srca, a uspjeli smo ih dozvati i na bis čime je koncert možda malo i prešao granicu od sat vremena. Meni je bilo fino, a sa mnom će se vjerojatno složiti i većina ostalih posjetitelja, kojih je bilo u zadovoljavajućem broju. Sve to skupa znači da Kultni Kultivator ima razloga biti zadovoljan svojom premijerom. Eto, bend nam došao napuniti glavu weltschmerzom, a na kraju svi sretni i zadovoljni.

ujak stanley // 23/04/2015