Ajde malo dobrih vijesti. Moja draga mi je za 56. rođendan kupila nov novcati frižider. Prvi put u životu imam novi frižider, koji, kaže mi kolega što mi ga iz Pevexa prevozio bude trajao koliko i garancija - maksimalno 3 godine, taman kad se otplati, pa baš i da ga ne koristiš. A 'weltschmerz', valja znate da je njemački sinonim za 'svjetsku bol', skovao ga je njemački književnik Jean Paul u noveli "Selina"¸1827, elem prije 200 godina i nije nikakav hipsterski, kao što bi se pomislio, slogan. A tu svašta spada kao što to direktno poručuju ova tri fanta z dežele, točnije z mesta naše sosede - nuklearne elektrane. Nekoć sam imao i punkerski bedž 'moja soseda' s idiličnim, blago zelenkastim 'ekološkim' crtežom nuklearke, a dobio sam ga na koncertu Nick Cavea and The Bad Seeds 1987. kad sam išao u JNA u Ljubljani. Tada su neki osvješteni likovi ispred kluba, mislim da su bile Križanke, djelili te bedževe. Jasno, znate valjda o kojem mestu-gradu je beseda-riječ. Čak imam i u susjedstvu čitavu obitelj iz njega, registarske pločice avtomobila su KK. Ova tri fanta su startali 2015., naš Vuk (Anatomija Zvuka) ih je nekoliko puta najavljivao na ovim stranicama za svoju internetsku radio emisiju, koliko vidim, jednom su igrali in peli na Hrvaškem i to baš u vrijeme kad me prala (ne)shvatljiva kriza klimakterija, one bezvoljnosti promjene identiteta, kemije u tijelu kada nisam mjesecima napisao niti jednu recenziju, pa sam odustajao od bilo kakve retoričke, a kamoli čiste znatiželje i pomisli da idem na koncerte. Moj vršnjak Alex Cepuš, muzikant iz Celja s kojime sam i bio u JNA, mi je onda povel, stari, prehajali smo pol stoletja, meni se više nič ne dela, vse kaj sem izdelal, to je to.



Ampak, ovi tri fantje, pravi dedci, skoraj kot legendarni Štirje Pravi Dedci (nekoć davno se s njima napijao i osobno smo se nafumali THC-a kod mene u Đurđevcu točno 2000.) su daleko mlađi i šibaju adrenalinom, onim najpotrebnijim kad je riječ o post-punkerskom noise izrazu u kome nema neke nepotrebne filozofije i tehnikalija. Njihova glazba udara točno tamo gdje treba - u glavu, noge, srce i živčani sistem da ponoriš od sreće kaj takav bend postoji, naravno ako ste za dobru porciju garaže, rokačine i noisea bez ikakvih sofisticiranih medikamenata.



Ovaj drugi službeni album (imaju još dva EP-ija) iznosi svega 22 minute kombiniran tekstovima na slovenščini i angleštini, a ja, prepoznajete, ovdje kombiniram slovenski s hrvatskom kajkavicom i književnim jezikom pokušavajući vas uvjeriti da su oba jezika s dijalektalne strane skoro pa isti (mi govornici izvornog kajkavskog razumijemo slovenski brez problema), otvara "Aparat za instant" močno žganje isprekidanog tempa The Jesus Lizard bobnara Mac McNeilly-a kojeg vrsno održava Uroš Kovač na frenetične gitare rasplinutih riffova Enej Mavsara kaj istovremeno igra in bas kitaro. Vokal frontmena Matica Koritnika je specifičan: visok, ne previše urlikav tenor ponikao iz hardcore punka, gotovo posve razumljiv bez growlova, tamo negdje na razini Ian McKayea, taman bi se uklopio u Fugazi. "Parada laži" kreće iz post-punk/post-hardcore sintagmi s odfrljenim gitarističkim revalorizacijama u plesni noise-rock, onoliko koliko im skučeni instrumentarij dozvoljava, pazite, samo bubanj i gitara uz nadosnimljeni bas, no kompozicija ima potpuno izgrađenu strukturu kao da ih je još tu barem en, ak ne i dvojca. "Dobra izguba časa" nazaj isprekidano vraća post-punk s pomalo funk aditivima, onim Gang Of Four i psihodeličnim slide efektima, a bobni, eh, to me podsjeća na čuvenu 'indijansku' ritam sekciju Adam And The Ants koji su u vrijeme najveće popularnosti (1980-1982) imali čak dva bobnara, dok je vitalni singl "Heavy rain", inače jedini na angleškem potencijalni hit otprilike u rangu Let 3 "Izgubljeni" samo mu manjka dinamika, ampak stihovi su fantastični 'we may be assholes - but there is a lot of us' (možda smo seronje, ali ima nas puno) šamarajući kontru tradicionalnim stavovima s velikom dozom realizma. A to može jako dobro proći, takav alternativan stav natopljen cinizmom i ironijom opuštanja ka praznovjerju.

"Džehenem" malo vraća u NoMeansNo kombinatoriku laganijim tretmanom i pojačanim vokalnim echo efektima s primjesama grungea i stonera na relaciji Soundgarden-Melvins, a bome tu se primjećuje i livanjskog Andrije, pa ide "Vročica II." (valjda je bila i "Vročica I.", ne vem), še en funkirani noise Gang Of Four, tamo negdje u razini "Outside the train don't run on time", samo že močnejši nego čuven posnetek z John Peel Session BBC Radio One 1980, a zadnja "Nikenen" izranja iz gitarske ekspresije u punokrvni grunge isprekidan himničnom odom slovenskim skijašima-skakačima u stoner umjerenog tempa prožetog psihodeličnim obligacijama, što će reći, ovaj albumčić ima vrsnih degustacija koje nisu za odbaciti. Jel' se sjećate Bogdana Norčića, Mateja Zupana, braće Debelak, Mirana Tepeša? A Matti Nikkenena?

Pršti ovaj albumčić adrenalinskim uzbuđenjima prije ulaska u klimakterij, ima svega vsepovsod, jasno nije za gospodu malomeščanskog klasik hipsteraja, nego za one željne noise-rock užitka do jaja. Šamarčina klasicizmu stila nije, da se razumijemo, ali ima jaku, močnu, sploh ni stara žganica šola.

Naslovi: 1.Aparat za instant, 2.Parada laži, 3.Dobra izguba časa, 4.Heavy rain, 5.Džehenem, 6.Vročica II., 7.Nikenen

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 21/06/2023