Od onog moćnog debi EP-ija "Strah od izvesnog" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=27546 desile su se neslućene preobrazbe, evo, čak je i ime podijeljeno u dvije riječi, od prvotnog Prototip, kako stajaše na omotnici Slušaj najglasnije, sada je Proto Tip i gotovo da se čini kako je riječ o sasvim drugačijem bendu. Prolazilo je vrijeme, mijenjale su se postave, a i raspoloženja. Prvo je nakon EP-ija realiziran singl "Nisam neko" (2019), a onda u prvom valu COVID-19 pandemije, u proljeće 2020. nova verzija starog hita "Strah" s novim gitaristom Damjan Nedelkovim iz Gazorpazorp, te ih je potom naredano još 5 - "Podražavanja" (također 2020.), "Kako ovde" i "Krećem se" (oba 2021.), te "Duša u šaci" (2022.) i "Svet se menja" (2023) koji su, kako-koji, evidentno odmakli od prvotno bazičnog punka s noise/ post-punk aditivima. A i onaj angažirani stav se preokrenuo u emotivnu scenografiju otuđenja, izgubljenosti, tumaranja, klikova euforija, ljubavnih jada, katarza i ekstaza ponirući u intimnost nakrcanu predrasudama, kompromisima, melodrama, melankolija, pa i bijesa, grča, razdora obavijajući fabulu realnim slikama života i okoline nestabilnog sistema i društva koji se svaki trenutak mogu raspasti, a nema preventive za konkretnu terapiju poboljšanja. Odnosno, poeta, glavni vokalist, gitarist i glava benda Nikola Čučković je digao ruke odustavši od upiranja prstom u vitalno kurentne probleme svjestan da protestom, buntom, a i revoltiranom konfrontacijom ne može čak niti utjecati na njih, te da se praktički i nema smisla baktati s njima. Šteta. Mogao je barem malo Vučića i srpsku vladu uzeti na zub... Album na iznenađenje počinje neobično artikuliranim singlom "Krećem se" potpunim skretanjem u indie-rock na pragu onih čudnovato patetičnih kompozicijskih, dakako usmjereno namjernih raspada Pavement iz 90-ih što su svojevremeno podosta dugo bili, a i ostali neshvaćeni alternativni dragulj s kojekakvim zavijutcima i neočekivanim prevratima: za usporedbu, obožavao ih je John Peel izjavivši u svojim čuvenim BBC Radio One sessionima da ne podržava retro trendove što Pavement svakako nisu bili, a s druge strane pokazuje fleksibilnost Nikole i ekipe u sučeljavanju s novim strategijama, doduše već pozamašno starih, ali slabo korištenih u okvirima ex-Yu regionalnog rocka. Također, ovdje odmah iskače na front njegov pomjereno razdražljiv, gnjecavo neuravnotežen, neizbalansiran vokal ispadajući iz tonaliteta u falševe, to svemoguće čudo daleke avangarde koja je tražila nove puteve izražavanja. Samo, e-he-hej, da se razumijemo, Nikola itekako umije pjevati u akordu istom kao što su nekoć davno kmetovi jedni zaostali tvrdili da primjerice The Residents i Sonic Youth ne znaju svirati, a David Thomas i David Yow ne umiju pjevati.



Znatno mračnija "Svet se menja" u gothic/ post-punk maniru već je drugačija priča na art figurama minimalizma melodičnih Peter Hook-ovskih bas linija uz brojne gitarske finese bez ijednog riffa (!), otprlike vrlo slično onako kako je Bernard Sumner znao uobličavati neke Joy Division pjesme, a taj Nikolin naizgled introventirani vokal stavlja se u onu palijativnu situaciju privremenog otklanjanja problema kroz romantiku, može se primjetiti da je ovdje prisutan i jedan dio new-romantics etike Visage pokojnog Steve Strangea i još uvijek živog David Sylviana iz epohe Japan, cirka "Quiet Life" remek-djela. Između dubokih poetskih redaka, opravdano sofisticiranih da ne začepljuje stagnaciju suludog svjetonazora, nazire se izlaz velikog olakšanja krize općeg mentaliteta: 'u ogledalu, narugaj se đavolu/ sa litice, baci se u bezumlje', a hipotetski, ovo je tekst spreman i za neki opaki hardcore, black metal, gabber, izraz s modernim alternativnim temeljima, pa ne bih se čudio da ga kroz izvjesno vrijeme prihvati i sasvim drugačija audijencija.



"Svet se menja"

'Pronađi svetove sakrivene u noći
Ukradi im svitanje
Hajde, nagni se
Preko ivice
Susrešćeš ličnosti granične
Prepusti se

Neka te ne plaše senke
Svet se menja
Ja biću kraj tebe
Dozovi me
Dozovi me, dozovi me
Pronađi me, pronađi me
Dozovi me, pronađi me
Dozovi me

U ogledalu, narugaj se đavolu
Sa litice, baci se u bezumlje
Digni se, spusti se, digni se
Crveno i crno, sa glavom kockaj se
Neka te ne brine što kočnice ne rade
Razočaraj onog što očekuje
Ljudi su teži od neba
Malo im treba
Da grad ih proguta
I sažvaće

Ljudi nisu sišli sa neba
Malo im treba
Da grad ih proguta
I ispljune' Naslovna "S ivice sanjarenja" kreće post-rock ambijentima i lijepim staccato melankolijama 'ljudi se naglo promene kada nekoga izgube' lepršavim optimizmom na pragovima zagrebačkih Žen uranjajući u psihodeličnu R.E.M. fluktaciju 'divan je dan za spavanje, sanjanje.../ čini se da beskrajno padam/ dok budan, još napola sanjam'. Ustvari, priča je sasvim čista lijena/ lenja inercija apatije tog sindroma društvene neučinkovitosti i nemogućnosti pojedinca da iole pridonese 'kvalitetnijem' sažimanju stvarnosti konzumerističkog svijeta uz gostovanje Borisa i Ana-Marije iz Repetitora. 'Još uvek smo zdravi i mladi/ bolan je povratak s ivice sanjanja', eh, da lijepo je ponekad ovako sanjariti i zaboraviti turobnu konvencionalnost koja je prevaziđena upravo nenametljivim neo/indie-rock pristupom gdje se izgubila ona fino prgavo-strukturirana, pa čak i šmekerska menažerija, jer ovo je jedan od onih pravih pogodaka godine točno u suštinu glavne svjetske bolesti - depresije, o kojoj sam napisao brojne recenzije još prije desetak, a i više godina najavljujući je, što je malo tko vjerovao očekivajući sretnu budućnost, da će biti ono što ja nazivam KIKZ (kurac i kiselo zelje). A i još davno prije mene je najčuvenije, pokojno post-punker veličanstvo Mark Edward Smith, naravno The Fall gotovo u skoro svakoj pjesmi cifrao britansko 'napredno' društvo konstruktivnim kritikama na 32 službena studijska albuma. Osim toga, ovaj komad od nepune 4 minute je nakrcan optimizmom pesimizma punog glazbenih prevrata, rečemo i progressive post-punka Television, a da su kompozicije satkane pravim kreativnim bogatstvom potvrđuje "Izjutra/ Suton" koja ima čak, koliko sam izbrojao 7 aranžmanskih izmjena - šesta i sedma su ambijentalne prirode, nimalo lagane teme za izvođenje uživo. Evo još jednu usporedbu da priopćim: čuvena zagrebačka Boa pjesmu "Sela gore" iz 1981. nije svirala sve do 2006. www.terapija.net/koncert.asp?ID=1983 jer je, kako mi rekoše Milan i Slavko 'zaguljena za sviranje'



Tu rečemo, završava prvi dio albuma penjući se na oštrije i nazubljenije hridove, prvo laganim odjekom ranijeg noise perioda sa spomenutim singlom "Duša u šaci", no ne treba očekivati punu punkersku satisfakciju, tek tu i tamo u linijama basa i gitare opet se obrušavajući u post-rock staccata "Sve što boli proći će" elegičnim apatijama i radiofoničnom melankolijom bezeciranom za hit uz potencirani dodatak duhačkih sekvenca. Pa jeste, ovo spram prvog EP-ija nema veze s onom ranijom stilizacijom, a pogotovo mračno psihotičan obredni instrumental "Damask" nakićen turobnim orijentalijama trube i syntha što je u ovakvoj korespodenciji negdje blizu ranih freakovskih A Certain Ratio, dok je jedina kompozicija naslonjena na prvu fazu tek samo posljednja "Kako ovde" u približno punom konglomeratu post-punka i razvaljenog noise-sludge tretmana u angažiranom komentaru devastiranog života 'kako smo dospeli ovde?'. Pitanje je na mjestu, a odgovora ima bezbroj. Uz to, Nikola se jedini puta vokalno vraća u vriskove teatralno manipulirajući estetikom iz 2017. za koju sam im predvidio lijepu punkersko-noisersku budućnost, pa, eh, evo dobio sam tek samo ovih nepunih 5 minuta (i fantastično režiran horror video-spot u režiji Nikole Romčevića).

Međutim, albumi ovakvog autora (i prateće ekipe) se ne rade po afinitetima, hipotezama i željama kritike, nego strukiranim baratanjem legitimnosti, u ovome slučaju neupitne metode jasnih promjena bez ikakvih revalorizacija pokazujući veliki talent i fleksibilnost, pronicljivost, te upregnuta čulstva za općeniti alternativni rock fazon s prijeko potrebnim supstraktima 'posebnosti' ne zazirući niti od povremenih eksperimenata što su dobro 'sjeli' u nekim trenucima. Ovih 35 minuta ostavljaju dojam nesvršenog remek-djela intimnog, onog u kome je još mnogo toga nejasno, namjerno sofisticirano uz dobru dozu retoričko-vokalne dijafragme iščašenosti otuđenja, a nikako apstrakcije. Daleko od toga da ovdje nešto manjka izuzev one početne punk/ noise energije s kojom bend očito ne želi diktirati svoj kredibilitet (isto kao što Idoli osim svojih prvih pjesama "Pomoć, pomoć" i "Plastika" nikad više nisu napravili punokrvnu punk pjesmu), ovo je sasvim drugačije, relevantno hipsterski koštac mladih i zrelih ljudi što prije svega one najvitalnije promjene gledaju, doživljavaju i počinju prvenstveno od sebe samih.

Naslovi: 1.Krećem se, 2.Svet se menja, 3.S ivice sanjanja, 4.Izjutra - suton, 5.Duša u šaci, 6.Sve što boli proći će, 7.Damask, 8.Kako ovde

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 11/05/2023