Nema što da se prigovara. Punk u svojoj srži ovako i zvuči ogoljen na akord-dva kao što ga svira ovaj relativno friški beogradski trojac osnovan 2015. samo što oni uz standardni klasicizam koriste i elemente noise-rocka, te post-punka što je dobrodošla nadogradnja na, slagali se vi ili ne, mainstream liniju po kojoj se manje-više giba više od 80% bendova vezanih uz punk. Prototip nemaju nikakav kompleksan pristup materiji da bi ga sad prangijali kad se dodaju ovi spomenuti medikamenti, naprotiv, kompozicije su im čak i vrlo kratke, cirka 2 i pol minute onoga što se s gitarom, bubnjevima i basom može napraviti u opsegu punk formata. Sve je jednostavno kod njih, ali ima i vrlo interesantnih devijacija što im glazbu čini uzbudljivijom i produbljenijom, a to je u prvom redu zvuk. Prljav i sirov, noiserski na način otprilike sličan onim sjajnim garažnim izdancima Wire s konca 70-ih i početka 80-ih, a takav im je otprilike i tretman infrastrukture - minimalistički bas Vuka Kneževića, jednostavni tempo bubnjara Vukašina Radića i daleko najbolji dio, gitarske linije Nikole Čučkovića koji je također vokalist. Mnogo mi je bendova prozujalo kroz glavu dok sam preslušavao ovaj njihov prvijenac od samo 13 i pol minuta: od Warszaw, prvih albuma Joy Division i Gang Of Four, preko dobrog dijela ex-Yu new-wave/ punka (prvo Prljavo kazalište, Parafi, Profili/Profili, neke pjesme Pekinške Patke sa "Strah od monotonije"…), sve do recimo ekstrema kao što su bili bendovi poput Trobecovih Krušnih Peći, Regoča, Grča, pa čak i prvog albuma Let3 koji je bio fantastičan završetak ovakve stilizacije na koncu 80-ih. A, naravno, dešavale su se i insinuacije na Girls Against Boys i zagrebački King UBU, te neke specifične pjesme pokojnog Mark E. Smitha & The Fall, a takvih ima mali milion.



Odnosno, Prototip na ovome materijalu uopće nisu klasičan punk, onaj da se šiba 100% energično zakucavanje 'glavom o pod', već usredotočenost na sjajnu lirsku angažiranost s kojom predočavaju jad i bijedu obespravljenog čovjeka u ovome svijetu koji se više niti revolucijom ne može promijeniti. Osjeća se u tim tekstovima da su itekako promišljeni, doživljeni, stvarni, nemaju laži, ne sraćkaju, ne izmišljaju nadrealnost, ne glumataju pričama i frazama, naposljetku, direktni su i tiču se svakog od nas, izuzev ako se ne smatramo podanicima kohezivnog narativa koji uvjetuje prethodno subsumiranje anomalija koje anakrono diversificiraju konvergencije, kako je rekao hrvatski premjer Andrej Plenković, ha-ha-ha…

"Strah":

'Pružili smo ruke prema svetlu izdaleka
Želeli smo mnogo, a izgubili još više
Da li sve je samo varka, ipak mi smo krivci
Da li ovo je početak, ili sve je bliže kraj
Čitali smo knjige koje pisane su krvlju,
Koje mnogo toga nose i skrivaju od nas
Straža ispred vrata mene ne pušta da prođem
Oni drže me unutra i skraćuju mi dan.

Ne znam šta me više plaši ljudi ili zveri
Znam da pustinja je mnogo i dolazi mrak
Upalio sam sveću vidim gozba je u toku
Crvi slade se u rupi, dok ja gladujem sam
Tu me čekaju i oni, sa grehom u očima,
Sa osmehom na licu, u meni bude strah
Tu me čekaju i oni, sa grehom u očima,
Sa osmehom na licu, u meni bude strah'.

Svaka od ovih 5 kompozicija ima adekvatno uronjen sadržaj u krucijalno vitalne stvari sadašnjice s jasnim pomakom ka otuđenju čovjeka od socijalne uravnoteženosti koja je neophodna. Nije da Prototip sanjari o kolima (automobilima), nekakvim markama i brendovima, naprotiv, osjeća se da traže ono osnovno i temeljno za neki pristojan život koji je gotovo nemoguć jer smo takvo društvo u kome nema srednjeg sloja. Sav taj jal prezentiraju kroz gorku liriku natopljenu suicidalnim primislima u uvodnoj "Ne želim to da budem" gdje se isprepliću i garažni punk momenti, dok se u lirski meni ponajboljoj "Strah" referiraju na kombinaciju spoken-worda i povremenih krikova na vrlo mračan, darkerski način. Najkraća "Iza vrata" (samo dvije minute) je vrlo bliska Trobecima s gotovo haiku pristupom od svega 8 stihova po 2 riječi, ali je vraški odvrištana s gotovo hardcore-punk elanom, a neočekivano skulirana "Čudne misli" izranja iz sludge riffa u tromijem tempu pretvarajući se u kortljajuće breme psiholoških 'čudnih poriva'. Prava post-punk/gothic tema dolazi na kraju - "San smešnog čoveka" u kojoj se ekipa razbarušila s kompleksnijim pristupom prizivajući pomalo i duh Mudhoney sa "Superfuzz Bigmuff" remek djela, pa čak i prvog Nirvaninog albuma "Bleach". Ok, tako meni to zvuči, no ne mora biti da se bend držao nekih striktnih uzora jer se itekako razlučuje da je ovo vraški napenalen materijal s različitim stilsko-glazbenim opservacijama u okvirima žanrova kojih se dodiruju. Čvrsto, kreativno i lirski vrlo potentno, "Strah od izvesnog" je iznenađujuće bombastičan EP koji objedinjuje mnogo toga pod istu zastavu (čak i grunge) ne suprotstavljajući oportunizam i komercijalnost. Ozbiljni su sa 'snažnim ubeđenjem' da ih nije nimalo briga što će tko reći ili smatrati o njihovom radu i svjetonazoru, ali mora se istaknuti da itekako paze na leksik, na svaki ton, pa i zvučne rezonancije kojima tvore jedan od vrlo dobrih samozatajnih radova 2017. koji su mnogima, pa i meni promakli ispod 'radara'. Sa zadovoljsvom ću ih uvrstiti na best-of listu tekuće godine i jedva čekam naredno im izdanje, a možda i koncert u Zagrebu.

Naslovi: 1.Ne želim to da budem, 2.Strah, 3.Iza vrata, 4.Čudne misli, 5.San smešnog

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 25/01/2018