Ogroman kompozitorsko-svirački zahvat Mimike Orchestra, predvođenog Mak Murtićem na tekstove Marte Kolege je još jedan veliki poduhvat tranzicijskog putovanja, ovaj puta Mediteranom u istraživanjima etno kulture.

Da etna i world-musica nikad dosta i dovoljno, pokazuje ovaj impozantno urađen album na kome se uistinu ima toga svačega za čuti i saznati. Dvadesetak i više glazbenika i vokala prati raznovrsne glazbene mutacije i transformacije, svakako nesvakidašnje u recentnoj domaćoj fonoteci, a tako bliske našem podneblju kolaborirajući između klasične, tradicijske, potom jazz, acid i tek djelomice pop glazbe. Devet pjesama konceptualno isprepletenih o maglovito tajnovitim sferama naših obala, otoka i morskim dubinama naizgled bi se pričinilo poput oživljavanja H.P. Lovecraftovih sablasti koje prvenstveno udaraju inspiraciju black i doom metala, međutim, ovdje je fabula selektirana kroz daleko mekši horror akcentirajući prvenstveno egzotičnu ljepotu s povremenim isijavanjima šporkih nedaća i svega što ide uz melodramatiku. Jezik kojime se Marta poslužila spada u domenu istraživanja raznih autohtonih primorsko-otočkih narječja i izraza u svrhu oživljavanja davno izgubljenog duha pod pritiskom suvremenosti, pa je kao takvo zvučno štivo vrstan kuriozitet: teško je razaznati dijalekte, pa čak i jezik, oli je slavenski ili neki drugi, možda romanski, albanski, grčki, a neke glazbene arabeske mogu asocijativno upućivati na arapske izvedenice. Mimika, odnosno Murtić je nastavio tamo gdje su stali nekadašnji Putokazi još prije dvije decenije, ovaj puta daleko dublje u folklornu egzotiku premda su dva najavna singla, prvenstveno kratki "Fondo" u lagodno-lepršavom revijalnom pop izdanju, a potom daleko turobniji i mračniji "Thalassa" (more) bezecirani za primamljivu radio difuziju. Ovaj potonji je Current 93/ Death in June neo-folk s dark-wave supstraktima, a oni su vrlo širokog raspona, ovdje sakriveni od drone industriala, ali su obuzeti disonantama synthova i duhača u valovitim periodima zboreći o utapljanju ljubavnika, inače jednog od dva glavna lika koji se protežu cjelokupnom fabulom albuma.



Sam album počinje kompleksnom "Tuota Nuester" od gotovo 12 minuta (a nije najduža), lijepim vokalnim intonacijama poput sakralnog višeglasja podsjetivši na Meredith Monk & Vocal Ensemble stepenasto gradeći plesni ritam Nenada Kovačića i duhača uranjajući u asimetričan balkanski šlih koji je obilato prisutan tokom narednih kompozicija. Već po ovom uvodu dojam je posve jasan: ovdje nema nekih striktnih kompozitorskih pravila šetajući krivudavim linijama neočekivanosti iz plesnih opservacija u acid i naposljetku u rap/ spoken-word, čak malčice i u gitarski free-jazz/ fusion, a druga po dužini "Amuar" (skoro 14 minuta) je u tom kontekstu ljepotica miš-maš stilizacije isprekidanim 3/4 tempovima prizivajući makedonski i bugarski, a i ciganski melos fluktirajući kroz lagane trombon intervale, a potom 'up & down' tenzije pune različitih skokova iz stila u stil pokazavši simfonijsku strukturu autora koji, fala ti dragi Bože, ne zna za granice. Plesna "Brindž" u kombinaciji funka, r'n'b-ija i hip-hopa može postati još jednim potencijalnim singlom (možda čak i najvećim hitom) zahvaljujući primamljivom obliku višeglasja i duhačke improvizacije, "A luntun" pak, spada djelomice u eksperimentalniji segment udaraljaško-duhačkih egzibicija, nu-jazz postavki, naravno, obaveznih progressive zahvata (u jednom dijelu kada flauta preuzme glavnu liniju podsjetnik je inačica Weather Report s Wayne Shorterom), no Murtić to lukavo simulira prenosom na zabavan finiš razbibrige što nimalo nije loš potez. Suptilnim gitarskim staccatima "Funestra" donosi baladičan ugođaj ponovno nakićene raznoraznim skokovima sežući čak i do dalmatinske swing kancone 50-ih i 60-ih u lepršavoj vokalizaciji, onako za bezbrižno popodne 'ribar plite mrižu svoju' ukrašeno finim idilama, "U slast" letargičnim ambijentima 'danima vina i ruža' Henry Mancinija iz istoimenog slavnog filma Blake Edwardsa daleke 1962., eh, da s bračnim parom Joe & Kirsten Arnesen - Clay (glumili Jack Lemmon i tada lijepa, ali odavno pokojna Lee Ann Remick, umrla još 1991.) na čak 9 minuta prebacuje fabulu u sasvim drugačiju dimenziju van Mediterana koji je iznenada postao zapadna obala Amerike. Kad bi ovu pjesmu uspjeli proturiti Amerima, ovaj bend i album bi zveknuo pun komercijalni pogodak!



Predzadnja "Minotaur", inače najduža od 14 i pol minuta, igra na sofisticirani spoj nu-jazza i folka s plesnim aditivima oslobađajući se prethodnog američkog senzibiliteta; melodije su strukirane kroz balkanski štimung, doduše izbačene linije trube i flaute imaju tipičan mainstream klišej, ritam je lagana salsa, nećemo lagati, jako blisko spomenutim tročetvrtinkama, ali samo u prvom dijelu kompozicije od 6 minuta koje bi kao edit također mogle poslužiti za jedan od singlova. Drugi dio je sasvim drugačiji - ambijentalan i prijeko potreban s flautom Nike Bauman koja je odsvirala ono psycho čudo udisaja i reguliranja tonova poput James Newtona i dobila izuzetan dio ovog materijala kao solistica. Završni dio kompozicije Murtić ponovno prebacuje u početni plesni sektor i 'trajna-nina-nena' vokalizacije, inače jedinog patetičnog momenta, čak i (ne)obaveznog ukrasa koji ovakvo djelo krasi, tek onoliko da se auditorij prisjeti odakle je crpljeno izvorište.

Vokalistice, čak njih tri - dobro znana Dunja Bahtirajević, zatim glavna liričarka Marta Kolega i Maja Rivić (nekoć bila u sisačkom bendu Spina, ako se sjećate) su ovdje odpjevale fantastične role, a mag snimanja i produkcije Luka Čabo, čije dvorište i Soundbrick studio poznam u tančine se nevjerojatno potrudio oko ovog ogromnog posla. Isporučen je sjajan, veliki album domaće produkcije odvojivši se od stereotipnih etno i jazz klišeja ušavši glavom u srž umjetničke sfere modernog izraza, neophodno sofisticiranog i nimalo nametljivog s nekoliko potencijalnih, uslovno rečeno pop atributa koji tek otkrivaju čitavu zamršenu konfiguraciju i punoće izraza glavnog meštra, Mak Murtića. Nakon 2-3-4-5 preslušavanja sve sjedne na svoje mjesto i tek tada slijedi pravo otkriće jer ovo nije instanto potrošna roba za jednokratan užitak. Uostalom, posebni, drugačiji, unikatniji filmovi, knjige, slike, ploče se rezimiraju godinama, a ovaj album ima ono što otprve pogodi, pa izbaci iz takta, dakako namjerno ili ne, svejedno je, otvarajući nevjerojatan katalog artističkih složenica kako i kamo domaći etno može otići. Porin im je osiguran u jednoj od pripadajućih kategorija, barem mislim.

Naslovi: 1.Tuota Nuester, 2.Fondo, 3.Amuar, 4.Brindiž, 5.A luntun, 6.Funestra, 7.U slast, 8.Minotaur, 9.Thalassa

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 20/11/2022