Prvotno solo projekt Maledictora (pravim imenom Aleksandar Aćimović - Infernali Gloria, Ponor, Shuyet, ex-Soul Plague) iz Velike Plane, Aura Mortis je dolaskom vokalista Pakost (Pavle Bojković) iz Crnoboga (a i još desetak što aktivnih, što utrnulih bendova) postao duet-bend premda je gostovao već na prvom demo materijalu "Vast Perdition of Souls" 2014. godine. Definitivan član postao je 2016. i od tada kreće naglašeniji i vidljviji dio karijere. Zanimljivo, prije ovog zvaničnog debija imali su kompilaciju "Tractates of Initiation" 2020. za novopokrenuti kanadski Niflhel Records i to kao 12'' vinil u 200 primjeraka s 5 izabranih pjesama, a rečemo da im se od ovog prvijenca za njemački Schattenkult Produktionen počinje jasnije dijagnosticirati okultnost, mizantropija, pa i satanizam utjeljovljeni u nepunih 40-ak minuta klasične blejkerije. Jedan čovjek na svim instrumentima veliki je zalogaj od zadatka, no ovdje sve štima poput barem četvoročlane sviračke ekipe. U prvom redu akustičan set bubnjeva izmjenjujući blastbeatove s umjerenim tempovima čačkajući svako malo od pjesme do pjesme s atmosferičnim i ambijentalnim dark dionicama, a zatim i gitare naštelane u višeslojnim pasažima riffova i staccata, ponegdje čak i neočekivanih 'clean' bez distorzije poput naslovne teme "Aion teleos" što dolazi na samoj završnici. Vokal je kao što mu i samo ime govori, pakostan i zloban izvikujući blasfemične teze o oltarima ogrnutih bezdanom tame, ništavilu postojanja, mutnih voda neplodnosti, veličanju zla kad nema više nikakve utjehe podrivavajući i komplementarne metafore trovanja nektarom i ambrozijom, mokraćom i otrovom, odrazima rata, razjapljenim raljama užasa, bezperspektivnosti i općim nihilizmom. No, prvo otvaranje je odličan instrumentalni uvodnik "The all-shrine" noseći kinematografski pristup scenama ludila i paranoja nezavisno stilski stvarajući predodžbu da bi ovo mogao biti izlet kojekuda - u industrial, experimental, avangardu, drone, možda i elektroniku, svakako neki oblik psihološkog horrora započetog s tutnjavom "Silence, blessed me" abrazivnim sintagmama zbrkanog kaosa uz podosta promjena ritmike i rastrganih disonanti ukrštenih s blastbeatovima. Već ovdje se nazire i djelićak kompleksnosti aranžmana s nadosnimljenim gitarama, te puštanja da se kompozicija razvija svrsishodno o fabuli.



Jedna od duljih "Mirroring the maladies" ima kinetičku spregu hvatanja višeobraznosti tromog tempa s brzancima i psihodeličnim laid-backom spektralnog drive-tripa s višeglasjima i neophodnim tremolima, a središnji dio je ponovno znakoviti break, dobrodošla staccato pauza. U tome je Maledictor vrstan majstor aranžmana, pa bi valjalo pročeprkati po njegovim ostalim bendovima i projektima... Riffoidna repeticija odlično sjeda u ekstremnoj "A dove in the scackles" na rubovima speeda i hardcore punka, stvarčina je za pogo i headbanging do mile volje, možda će nekome krivo rotirati ponovno tromiji središnji dio, ali tako se ovdje radi s po nekoliko nivoa u svakoj kompoziciji što pokazuje kreativno bogatstvo kao da su recimo, 2-3-4 pjesme spojene u jednu i to, ovog puta u nepunih 5 minuta. Zadnje tri su najdulje, mahom oko 7 minuta - "In being engraved" ima energično brutalnih Darkthrone floskula s ponešto Enthroned obligacija ekstazom fiksiranih u krikove 'I am your blood' ponovno se spuštajući u najmračnije dubine beznađa tromom središnjicom što vuče na gothic post-black baladičnost raspredajući između simbolike nebesa i puteva raspadanja u izuzetnom tremolo fade-outu. Upravo su i melodični tremoli bitna stilska prepoznatljivost što se takođe uočava u "Towards true providence", još jednom odlično režiranom komadu koji može poslužiti za neku nadrealnu Lovecraftovu priču trulosti iz vodenih dubina, vezanih u čvorovima duhovne oronulosti, bem'ti strahove horrora, nimalo bezazleno.

A spomenuta naslovnjača "Aion teleos" ima glorifikacijske hitoidnosti: instrumentalni uvodnik od dvije minute je monumentalno post-metal zdanje kakvo je teško očekivati ovdje pokazujući između ostalog kristalno čistu produkciju s finom melodijom nakon čega dolazi skoro pa najekstremniji dio čitavog albuma sa strelovitim galopima na nevjernike i lažne poltrone, nije se zajebavati što li ga Pakost izvikuje u ovoj crnoj propovjedi da će se 'kažnjavajući dah proširiti u pluća svakog čovjeka'.

S obzirom da je ovo glazbeni i svirački rad samo jednog maestra, nastajao i sniman čak 4 godine (!), vau, ovo je uistinu impresivno ostvarenje uz ovakakv upečatljiv i dojmljivo odvrištan vokal. Preporuka svima željnim pravog black horrora sa svim bitnim medikamentima. Uzbuđenja ne manjka. Jedan od best albuma blacka tekuće 2022. godine!

Naslovi: 1.The all-shrine (intro), 2.Silence, blessed be, 3.Mirroring the maladies, 4.A dove in shackles, 5.In being engraved, 6.Towards true providence, 7.Aion teleos

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 11/09/2022