Sa ovim sam se sastavom upoznao relativno nedavno i ne mogu dovoljno preporučiti njihov album 'Interitus' iz 2016. Inspiracija za ovaj sastav dolazi iz stare švedske škole iskombinirane sa američkim death metalom ranih devedesetih, čime imate otprilike nacrt što biste mogli očekivati, ali to nije baš sve, kao što ćete vidjeti na ovom albumu koji je upravo izišao. Album otvara 'Inglorious Demise', koja nakon par sekundi odmah kreće u frenetičnu paljbu blastbeata, da bi za vokalne dijelove usporila na više švedski tupa tupa đir, iako malo brži. Redaju se tako svi tropi death metal riffova dok vokali zvuče zamućeno i bačeno više u pozadinu. Čak se na momente mogu osjetiti utjecaju black metal atmosferičnosti koji, ako mene pitate, samo pridonose tome da album ne zapadne u monotoniju death metal repeticije. Spori dijelovi također su dosta blackoviti i grandiozni, opet, što samo daje jednu novu dimenziju.

'Far beyond primitive' udara zato kao mokra krpa u facu, bez uvoda i sa i sa blastbeat ofanzivom popraćenom tim vokalima koji se javljaju iz drugog plana. Povremene izmjene kao momenti odmora između tih sumanuto brzih dijelova koji prelaze u više stare švedske riffove početka devedesetih. Red blasta, red bridgeva koji isto služe kao integralni dio pjesme. Death metal zlo. Ni punk utjecaja švedske, niti hardcore utjecaja američke škole. Poslastica. 'Deluged in miasma' isto počinje bez nepotrebnih introa i sa blastbeatovima obogaćenima sa malo black metal atmosferičnosti, pogotovo nakon prvog riffa. Budimo realni, i jedan i drugi žanr uvelike profitiraju međusobnim utjecajima, dok u recentnijoj renesansi doomerskijeg, sporog grobarskog deatha je osvježavajuće čuti bend koji inkorporirajući te druge utjecaje, ma koliko mikroskopski bili - daje novu dimenziju njihovom izričaju. Također mi je drago da se nisu poveli za dosta bendova koji sviraju disonantni death/black metal nego takvih momenata ako ih i ima, drže na minimumu. Brazilci jednostavno znaju napraviti dobar death ako se potrude. Na momente atmosferičnotmosferično, ali ne da bi bilo nositelj pjesme.



'Anguish ad nauseum' počinje više standardno sa svojim death riffovima i povremenim brejkovima između riffova, te je najkraća na albumu, no i ona sa svojim uplivima atmosferičnosti, ma koliko sitni bili, doprinosi tome da album ni na moment nije dosadan. Spori i teški riffovi pred kraj daju jednu grandiozniju atmosferu što u death metal albumu kao što je ovaj znači razliku između običnog i natprosječnog. Naslovna 'Dysthymia' na svojem početku usporava malo i tu se vidi što sam mislio kad sam mislio europski death metal. Midtempo grobarluk kakav bi recimo goregrind bendovima popunio 80% pjesme između blastova. Bez obzira na ovo, stvar je stvorena za headbanganje sve do pred kraj kada se, nakon spore tranzicije pretvara u kaotičan kraj pjesme. Album zatvara 'Into the grave', obrada skupine Grave, i čisti je pogodak u odnosu na ostatak albuma.

Iako neće premašiti 'Interitus' u mojim očima ovaj album nudi pregršt toga za otkriti ako ste fan old school death metala odrađenog na jedan malo mračniji način. Sad koji je od navedena dva uistinu bolji ću ostaviti vama na iznbor ali nisam nimalo razočaran niti želim da moja preferenca uopće baci loš dojam na ovaj album.

Tracklist: 1. Inglorious Demise, 2. Far Beyond Primitive, 3.Deluged in Miasma, 4. Anguish Ad Nauseum, 5. Dysthymia, 6. Into the Grave (Grave Cover)

ocjena albuma [1-10]: 9

marko šiljeg // 10/09/2022