Sjećam se dobro tih vremena ranih 90-ih kada su Fugazi bili jedan od najznačajnijih bendova svoje generacije iznikle iz hardcore punka i alternativnog rocka. Prvim radovima su naznačili avangardan unikat na razmeđi hardcorea i post-punka s elementima noisea, dubova, psihodelije i svojevrsnog slobodnog eksperimenta srljajući u nepoznato. Svakim novim izdanjem dočekivani su sa strahopoštovanjem. Praktički nisu imali ni konkurencije, a bome niti protivnike u auditoriju jer je za njih znao samo onaj koji je dublje posegnuo u istinski alternativni rock izraz, a na koncerte se išlo kojekuda od Italije do Austrije, na svu sreću jednom nastupiše u Zagrebu taman prije rata 1990., te pet godina kasnije u Ljubljani održavši nezaboravnu lekciju u prekrcanoj kodeljevskoj dvorani o elementarnim supstancama modernog pristupa žestokom izrazu na novi način. Tehnički besprijekorno potkovan s jasnom vizijom obrazovanja, kako se tada smatralo po vox populi standardima, glupog lumpenproleterskog hardcore punk neandertala i uličnog otpada. Tada je, nažalost, stupidnim degradacijama bilo benavo šminkerski povodljivo svirati kurentne trendove, primjerice grunge jer su Nirvana, Soundgarden, Alice In Chains i Pearl Jam bili toliko prisutni na MTV-u da je svakome postalo zlo od onolikih emitiranja u miksanim blokovima zajedno sa spotovima MC Hammera, Michael Boltona, Wet Wet Wet, Princea, New Kids On The Blocks, Madonne, Technotronic i Snap praktički ih poistovjećujući sa širokim mainstream-popom uglavnom kratkih instant vrijednosti. Fugazi su, s(p)retnom odlukom vlatitog izbora izbjegli degradaciju odbijajući snimati video-spotove (zajedno s NoMeansNo), ali su za razliku od mnogih alternativaca tog vremena uspješno prodavali albume, neke čak i u milijunskim tiražima stekavši ogromnu reputaciju, gotovo poput nedodirljive institucije. Nije ovo oda ekipi iz Washingtona o kojoj se može naširoko pisati i pričati jer su ostavili neizbrisiv trag i utjecaj formiranjem drugog zvanično priznatog 'post' vala (prvi bješe post-punk, ustvari paralelno je funkcionirala i post-moderna koja nije objeručke prihvaćena kao podžanr u slučaju R.E.M., The Smiths, The Replacements, Alarm, Big Country...), već revalorizacija nasljeđa, možebitno prvog ovakve vrste na hrvatskoj sceni s konkretnim, cjelovitim i stilski dorečenim albumom trojca iz Čakovca, bivših članova posada The Farewell Reason, Senata Fox, Nikad, Outre, Implicite, Youth Against...

Post-hardcore se od Fugazija 90-ih naovamo razvio u nekoliko različitih frakcija metala, metalcorea, mathcorea, indie/alternativnog rocka, post-punk retra (sjetite se makedonskih Xa Xa Xa i koncerata Bernays Propagande), elem otišao je u širine dijametralno razdvojenih stilova, a Čakovčani su odabrali istinski Fugazi s jednom znakovito prepoznatljivom aromom umjerenosti - niti prebrzo brutalno 'do jaja', niti presporo i tromo. Uostalom, zadnji Fugazi album "The Argument" (2001, UK no.63, USA no.151) više nije imao niti trunke energije. Bio je čisti indie-rock na pragovima dance-rocka, a Dead Dog Summer na ovih 37 minuta isporučuju fino dizajnirani siže komplementarne prosječnosti s humanističkim angažmanom o svijetu. Promotrimo samo naslove kompozicija spojenih u jednu rečenicu: 'danas/ vrijeme/ dijamanata i trnja/ izgubljeno je nestalo/ nije moja igra/ želja/ bez žaljenja/ mjesto jednog dana/ ponekad/ beskrajna priča'. Naravno, tekstovi su brižljivo fazionirani na engleskom s odmjerenom mogućnošću proboja na inozemno tržište razmatrajući zrelo i trezveno o sustavima poremećenih vrijednosti, vlastitim kompromisima i mnogim životnim premisama bez ijedne vulgarnosti. Čak se može koji puta primjetiti i duboka doza poetske romantične ogorčenosti implicirajući socio-političke nerazmjernosti.



Uglavnom, većina pjesama vrišti opravdano pozitivističkim nihilizmom nepovjerenja u danas i sutra s dostatno jakim šusom, međutim ima jedan trenutak na ovome albumu što me bocka u uvodnoj "Today". Zaista fino krene iz distorzirane fade-in gitare Igora Bistrovića u brundavi bas Kreše Žerjava i umjerenih bubnjarskih topota Borisa Strahinje, solidno fugazijevski "Repeater" manir, ali nešto su ga čudno zbremzali s vokalima. Ne znam tko je od njih ovdje pokušao ciktati crust koji nikako ne paše i to baš na samom početku albuma. Bolje bi bilo da je stvar stavljena negdje u procjep, na sredinu ili pod sam konac, za uvod umnogome odbija, reči ću, najslabija stvar odmah na početku kada bi mnogi možda i zgasili daljnje preslušavanje, čak i na guranac. "Time" je već puno bolji vokalni izraz ko' da je došao Ian McKaye, a zna se, niti Guy Picciotto nimalo nije bio bezazlen urlator, a nadalje, svaka figa ide ovim Međimurcima na obnovljeni melin spašen od zaborava, pardon, ponovno aktivnog procesa obraćanja prirodnim ljepotama i ekološke osvještenosti. Po meni, "Time" je trebala biti prva stvar, a "Today" negdje 'utopiti' među narednima. Nikako ne paše...



Prvi singl "Diamonds and thorns" je odlična injekcija; možda se čak i nije činilo da bi album mogao biti bomba jer je drugi singl "Sometimes" opao na energiji u prvih minutu i pol, okey, diže se vibra u amplitudama, nego ide li se dalje "Lost is gone" podržava taj kompulzivistički karakter sublimacije relativno energično bombastičnog početka s indie-rock floskulama gotovo do shoegaza i post-rocka u finoj melodiji ne izbjegavajući eksploziju transparentne odmjerenosti, a može se primjetiti i šminkerski gospodske uglađenosti jer 30 godina kasnije od Fugazija se može svašta projicirati. "Not my game" ide u klišej uboda početne eksplozije s padom i usponom amplituda kasnijih majstora u rangu "End Hits" (1998, UK no. 47, USA no.138) prema tom završnom "The Argument", mada McKayeu i ekipi ne bi smetao ovakav komad, dok je "A wish" upravo 'argument' na friškiji način s dozom post-rock melankolije i na sreću, potrebitog vulkana u punk riffu koji dolazi u "No regrets", skoro pa klasičnoj Fugazi stvarčini s adekvatno pogođenim bojama vokala i krikova srednje jakih tema s "In on the Killtaker" (1993, UK no.24,USA no.153) i "Red Medicine" (1995, UK no.18, USA no.126) pronašavši s naslovnom pjesmom "A place of someday" među "Steady Diet of Nothing" (1991, UK no.63) i 'Killtakera/ Red Medicine', tamo zarobljenu u formatima "Long division"/ "Reclamation"/ "Facet squared"/ "Do you like me", nije ih teško raspoznati, dok je završna "Neverending story" najžešća u bombastičnom uvodu, ali se naglo reducira u raspoloženju melankoličnog post-rocka s ponovnim skokovima u erupcije vulkana kakve su znali isporučivati glavni post-hardcore aduti nakon Fugazija, pogađate bez upotrebe google-a - At The Drive-In.

Čekati ovoliko dugo na revalorizaciju Fugazi utjecaja u hrvatskom alternativnom rocku je stvar kompleksne gluposti obične histereze kakva prati urbano selo zbog poznatih faktora mnogih ljudskih rockersko-punkerskih i hardcoreaških predrasuda, nebitno je, u ovome slučaju velikih majstora pokretača žanra. Zato je šteta što ovi nekoć mladići nisu ovako svirali na vrijeme, tamo 1990. ka 1995-oj ili šestoj/ sedmoj godini kada je ovo zaista bila punokrvna alternativa i opozicija Zakasnili su puna tri desetljeća, ali to je barem manje od četiri kao što je viđeno u TV seriji "Crno-bijeli svijet" s totalno pogrešnim pristupom. Ako tražite "Merchandise", "Blueprint", "Sieve-fisted find", "Exit only", "Public witness program", "Smallpox champion", "Instrument"i "Bed for scraping", ovdje ih nećete naći, kao niti trunku hrabrog eksperimenta. Samo umjerenih i pristojno umivenih komada od kojih baš i ne zastaje dah, ali održavaju koliko-toliko tu staru furku iz najboljih dana kada je alternativni rock bio na vrhuncu komercijalne potrošnje.

Naslovi: 1.Today, 2.Time, 3.Diamonds and thorns, 4.Lost is gone, 5.Not my game, 6.A wish, 7.No regrets, 8.A place of someday, 9.Sometimes, 10.Neverending story

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 07/09/2022