Ovaj album sam dobio u inbox kao preporuku i toliko mi je bio osvježavajući da sam ga odlučio i ovdje podijeliti s vama. Mada bi se po imeni projekta moglo zaključiti da su u pitanju neki Norvežani, ovaj album je zapravo iz SADa, da, one nazadne teokracije o kojoj u zadnje vrijeme često slušamo u medijima. Prvi album Agios o Fotia im je iz 2017., mada su prije toga imali nekoliko demo i split izdanja. Stil na ovom albumu je baš kao što sam napisao u najavi, Sirovi black metal koji se stapa sa ritual ambient glazbom. Recimo to ovako: kao da uzmete Emperor EP prije Nightside eclipsea, pustite kroz slušalice priljubljene uz neki pc mikrofon, a u pozadini svira Stargate od Mortiisa. Eto tako. Zapravo ovakvi projekti mi više imponiraju od velike većine Black Metal scene koja uglavnom provodi vrijeme u ovoj ili onoj šabloni. No problem je s ovim projektom što oni uopće nisu počeli kao Black Metal. Cijela diskografija do ovog albuma im je bila čista americana. Pa je tim čudnije da su odjednom počeli pržiti black metal siroviji i od vašeg strica iz dalmatinskog zaleđa. Album otvara 'Carnivorous Darkness' koja na momente zvuči kao industrial noise stvar, ali vrlo brzo dolazi ono što sam rekao - ultra lo-fi black metal i to sa klavijaturama koje su tu najjasnije u mixu. Sve ostalo je blažena kakofonija buke. Doslovno imam osjećaj kao da je netko snimao prvi Emperor na neki žnj kasetofon postavljen dvije prostorije dalje, no neka vas to ne zavara, klavijature su on point da stvore dobar ugođaj. Vokali u cijeloj stvari najviše smetaju jer su preglasni i ne stapaju se dobro sa ostatkom zvučne kulise. Dobri su, nisu ono isklišeizirano vrištanje u vis, ali da ih je bilo malo smanjiti ili barem mrvicu reverba da se stope sa ostatkom stvari bilo bi idealno.

Druga stvar se zove 'Vultures' i nakon 'delightful' pola sekunde klavijaturističkog uvoda prelazi u nekakvu mid-tempo tupa-tupa black metal stvar. Vokali su na teškom delayu i kakofonija ostaje ista. Da su tom dungeon-synth aspektu svoje glazbe dali malo više prominentnosti, vokale zabacili u pozadinu i možda malo naglasili bubanj makar na prelazima, bilo bi odlično. Ali ovakvi opskurni projekti rijetko kad pristupaju tome tako. Bubnjevi se jedva i čuju pa stoga prelazi unutar pjesme djeluju nabacano, a siguran sam da nije tako. Oni majestični, mračni black metal dijelovi i nisu baš nešto ali oko treće minute se sve isplati kada klavijature preuzimaju primat i postaju nešto kao bolji dijelovi 'Grand psychotic castle' od Tartarosa. Zapravo to. Uzmete taj album, cijelog ga provučete kroz distorziju i dobijete otprilike zvuk Hvile i Kaosa. Povremeni atmosferični dijelovi koji djeluju kao da album mijenja smjer su zavaravajući, jer se izmjenjuju sa sirovim napadima na uši i neuroreceptore. Definitivno nije za prosječnog slušatelja Deafheavena (hi hi hi).

'My hatred is just' počinje ... americana introm? Ovo definitivno nisam očekivao ali dobro. Violine i malo prerijskog ugođaja. Totalna suprotnost u odnosu na prve dvije stvari. Malo premotam i ne, čovječe cijela stvar je ovakva, tek kasnije kada sam preslušao ostatak diskografije sam skužio da to uopće nije slučajno. Evo karavana kočija je preživjela dva masakra od strane ne baš oduševljenih urođenika i sigurno su došli u one dvije tri kuće na sjeveru Oregona koje se nazivaju gradom u potrazi za boljim životom. Zapravo lijepa stvar ali nikakve veze sa onim što je bilo prije. Završna 'Locusts' nastavlja u stilu prethodne privodeći ovaj bipolarni EP kraju.

Prva polovica: sirovi black metal i atmosferičnost bilo kojeg boljeg dungeon synth projekta. Druga? Paaa, zamislite atmosferu serije Deadwood minus oni holivudski klišeji i dobit ćete okvirnu sliku. Sad mi se u glavi mota misao: a zašto ne spojiti to dvoje? Mislim na početku karijere su više furali tu americanu pa mi se čini logično da makar probaju, ili će biti kolosalno sranje, ili će čak napraviti nešto zanimljivo.

Tracklista: 01. Carnivorous Darkness, 02. Vultures, 03. My Hatred is Just, 04. Locusts

ocjena albuma [1-10]: 7

marko šiljeg // 04/07/2022