Poslije cijelog niza nesreća u privatnom životu, Goldie se vratio na scenu. Još tokom 90-ih, kada je bio istinska zvijezda jungle i d'n'b scene, a prva dva albuma "Timeless" (1995) i "Saturnz Return" (1998) prodana u milijunskim tiražama, ljubovao je s Bjork, a i s Kemistry koja je 1999. poginula u saobraćajki. Ženio se dva puta, ima petoro djece, selio se mnoštvo puta, dvije godine živio na Tajlandu, sin mu je nožem izbo člana protivničke bande u Wolverhamptonu i završio doživotno u zatvoru 2010. s mogućnošću pomilovanja nakon odslužene 21 godine iza rešetaka, a on sam, pravim imenom Clifford Joseph Price je pukao 2017. na Glastonbury festivalu kada zaštitar nije u backstage htio pustiti njegovu kćerku. Nakon suda koji ga je optužio za premlaćivanje i nanonešenje pogibeljnih ozljeda, jedva se izvukao od robije plativši 2500 funti... I ima još svašta iz njegovog života koji je mahom prožet rasizmom budući da je rođen u mješovitom Jamajka - Škotska braku, kao dijete dat je na posvajanje, živio po sirotištima, vucaran po kojekakvim sumnjivim udomiteljima gdje je bivao fizički i seksualno zlostavljan... Pa ipak, uspio je sa ta dva spomenuta albuma ostvariti velebnu karijeru, čak mu je i David Bowie gostovao u onome hitu "Truth" 1998. godine, a onda se nakon dvadesetak singlova ("Digital" s KRS-One i "Temper temper" s Noel Gallagherom su bili UK no.13 1997/98) i dva albuma početkom 21. stoljeća povukao sa scene rijetko objavljujući poneki singl radeći tek samo kao DJ po partyjima, jedan od takvih bješe na Taksiratu www.terapija.net/koncert.asp?ID=1489 17. prosinca 2005. u Skoplju kada je Makedonija dobila status kandidata za Europsku Uniju. Imao je i nekoliko filmskih uloga, između ostalog s Bowieom u "Everybody Loves Sunshine" i James Bondu "The World Is Not Enough" (oba 1999) s Pierce Brosnanom gdje je glumio Mr. Bulliona, te u onom čudnom krimiću "Snatch" (2000) s Brad Pittom, Benicio del Torom, Dennis Farinom, Jason Stathanom i Rade Šerbedžijom. A učestvovao je i u TV serijama i po celebrity programima. Osiguravši si solidnu financijsku perspektivu, gotovo je ostavio rad na glazbi, tu i tamo je nastupao kao DJ i ponešto napravio pod imenom Rifuge Kru, a prvi povratak pod imenom Goldie bio je tek treći album "The Journey Man" 2017. (UK no.43) kojim je vitalno i nadahnuto pokazao da još uvijek nije za zaborav i otpad. Kao što je sa svoja dva prva, mnogi smatraju remek-djela, tako i ovaj četvrti album dokazuje određenu životnu priču pomjerenu više prema pop, soul, downtempo i dance stilovima. Prethodni albumi su imali enormne širine i dužine čak po 2-3 sata, a ovaj je zbijen u svega 70 minuta u suradnji sa starim mu poznanikom i producentom James Davidsonom. Negdje se mogu pronaći i navodi da je ovo duet-projekt Subjective; paralelno su objavljena dva ista albuma potpisana s dva različita imena - Subjective i Goldie, ali svejedno je, oba sadrže isti materijal.



Kroz 14 pjesama kraćih formata do maksimalno 7 minuta, nanizan je raznoliki spoj stilova u plesnoj elektronskoj estetici 21. stoljeća sa čak 8 vokalnih gostovanja među kojima su i jazz i soul grla Lady Blackbird, Tom Misch, Greentea Peng, pa Natalie Duncan sve do LaMeduze koja gostuje u dva rave komada "Breakout" i "Paradise". Radnja se kreće vrlo sporo s uvodnim instrumentalnim ambijentom "The start of no regret" ponirući u zavodljiv minimal acid-house "Lost (feat. Tom Misch & Frida Touray)", mračni "Brushstrokers (feat. Clevland Watkiss)" sve do prvog, glavnog singla, zanimljivo, instrumentala "Dassai Menace (The Virgil)" u kome nema žurbe. Prva minuta je ambijentalni intro, a tek od 1.30 kreće house tempo s prelamanjem trance synthova i mračne melodije gdje se svašta dešava.



Mnogo komercijalnih aditiva izranja iz potentno napenalenih "American gods (feat. Natalie Duncan)" u laganijem acid-house tempu, rasplesanom ljubavnom eliksiru "Azimuth" kakav manjka današnoj electro-pop sceni i onda se giba sve plesnije od pjesme do pjesme s tim lijepim i senzibilnim ženskim vokalima u bogatom psihodeličnom dekoru prelazeći i u spomenuti rave skuliranijim klavirskim dionicama ili odlaskom u pritajeni d'n'b koji više nema one bombastičnosti i hardcore elemenata, već više chill-out frakcija koje nikako ne 'spuštaju' atmosferu. Goldie i Davidson znaju pogađati atomosfere i izvlačiti maksimum, uranjati u jebeni mrak poput čudnovatog trip-hopa "Dark (feat. Greentea Peng)" kakav ne bi škodio Trickyju još tamo otkako ga je napustila Martina Topley Bird, pa se opet vraćati u novovjekovni d'n'b u najduljoj "Reflection" od skoro 7 minuta s disonantama na ženskom vokalu i elektronskim harmonijama da bi iznenađenje bilo jazz-acid/ d'n'b "Sunlight (feat. Lady Blackbird)" gdje se čuje vrsna klavirska igra i sjajan ženski vokal u neobično razigranoj fuziji poput Miles Davisa koji nikad nije volio izraz jazz, nego društvena glazba.



Ovo nije ona bomba od tempova iz 90-ih, mnogo je skuliranije, mekanije, prozračnije, nimalo napadno da zarobi ritmom koji će da odvali na plesnom podiju. Prilično drugačije i finije, ušminkano, relativno mirno, ali jako lijepo i dostojanstveno.

Naslovi: 1.The start of no regret, 2.Lost (feat. Tom Misch & Frida Touray), 3.Brushstrokers (feat. Clevland Watkiss), 4.Dassai Menace (The Virgil), 5.American gods (feat. Natalie Duncan), 6.Azimuth, 7.Crazy (feat. Natalie Williams), 8.Breakout (feat. LaMeduza), 9.Paradise (feat. LaMeduza), 10.Dark (feat. Greentea Peng), 11.Reflection, 12.Sunlight (feat. Lady Blackbird), 13.Dollis Hill Rufige, 14.Yoshi's Highway (feat. Lady Blackbird)

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 25/05/2022