Poljski black metalci iz Białystoka su u vrlo kratkom vremenu, sasvim opravdano, digli veliku prašinu oko sebe već debi albumom "Litourgiya" (2015) i naglim razlazom na dvije frakcije potpisane s ćirilicom i latinicom (Батюшка/ Batushka), a o samom identitetu se baš i ne zna mnogo jer su u određenu ruku enigmatični 'residentsi' pod maskama. Jednu formaciju vodi Krzysztof Derph Drabikowski, a drugu Bartłomiej Krysiuk. Obojica su i vokalisti, a Drabikowski je gitarist, basist i bubnjar. To je primamljiva priča puna zagonetnosti kroz koju defilira desetak glazbenika, ha, da li pod pseudonimima ili pravim imenima, nije točno poznato. Ne bih se previše zamarao s tim štosevima na koje su navukli priličnu masu fanova, već s jednom drugom stranom, stilskom i glazbenom. Isprva mi je to djelovalo benigno da krenu s odličnim vjetrom u leđa, a onda se pokoškaju i razdvoje stvarajući višeslojne atmosfere intrigirajući tom misterijom naoko zapostavljajući vitalnost izraza u kojoj i nisam nailazio neke osobite performanse doli minimalističkog manipuliranja jednnostavnih, skoro pa statičnih obrazaca. Međutim, kako mi zadnji EP "Carju Niebiesnyj" (2021) nije nešto posebno zapao za uho, te sam skoro odustao od daljnjeg praćenja, tako mi je ovaj novi album priuštio jedan sasvim drugačiji rakurs za analizu.

"Maria" je Krysiukova formacija benda, rečemo treći album (ukupno peti, svi se navode u opusu benda) i na njemu se kristaliziraju neke bitne značajke što ne moraju nužno stvarati krucijalni dio karakteristika već mojeg dojma. Naime, mnogo puta sam se znao poskliznuti, a i sama povijest rocka je umjela priuštiti mnoge paradokse da ono što se u početku čini 'velikim' vrlo brzo ishlapi, a ono slabašno i tanano s vremenom ispliva u dugotrajne definicije. Batushka, odnosno "Maria" imaju dvojaki diskurz, ne samo zbog osobnosti benda koja je u ovome slučaju najmanje važna (ali mnogi će reći da je najvažnija), te zbog koncepta s dvije razvučene teme "Irmos" u 5 i "Pismo" u 6 razdvojenih dijelova ili pak, činjenice da se dosadašnja im karijera svodi i na 'veliko', a i na ono 'slabašno', činjenica jest da se ovdje nudi mnogo širi spektar no što to sam početni dojam može sugerirati.



Uzimam si za slobodno komparirati The Cure iz 80-ih, poglavito onog ranijeg perioda kada su redovito imali njuh za pogoditi hit ili barem poluhit dok se za ostatak materijala nitko u dotičnom vremenu nije previše medijski zalagao, a ustvari, on je i najbitniji dio čitave priče. Htjeli ili ne, osigurali su si dugotrajno otkrivanje zahvaljujući mračnim, psihodeličnim, u to doba i teško prohodnih pjesama koje su stilski stalno bile kategorizirane kao post-punk/ gothic, ali zna se, rađene su drugačijim metodama od primjerice Gang Of Four ili Bauhaus. Već tada su razlike bile očite. A i ovi Poljaci imaju jako sličan pristup: jest, black metal je osnova, međutim njihovo gitarističko i aranžmansko poigravanje s naglim padovima, razvučenim dijapazonima ambijenata, solističkim staccatima koja se čine bespotrebnim i vokalnim mantranjima donose tu posebnost koja se može tumačiti preko pojmovnika 'post' black (ili rock) ili metal, a ujedno čine postmodernistički dekor korištenja već postojećih resursa u proširivanju stilskog opsega. Time Krysiuk i ekipa rade nešto blisko The Cure koji su tih bitnih godina rabili postojeći trend dodavajući mu prošlost ujedno si osiguravši tu vanvremensku soluciju da im albumi odišu neprepoznatljivom avangardom. Čujte, malo tko je onda htio hrabro izjaviti tako nešto, a jasno, s velikim vremenskim odmakom se pokazalo da su bili prethodnica post-rocka i neo-psychodelica koja je strahovito utjecala i na metalne podžanrove.

Zato, čini mi se da "Maria" ima upravo takav šmek u kome je bitan svaki detalj i razlog zašto su album naoko uobličili pompozno teško u extended simfoniji od 66 minuta s toliko rascjepkanih komada koje su u principu mogli sabiti kroz 4-5 kompozicija, onako laički rečeno, kao što mnogi smatraju da 'popularnu' glazbu valja doživljavati preko okulara trominutnih-četverominutnih sekvenci u kojima treba biti sve izrečeno. Nije da sam najsigurniji u ovoj tvrdnji jer ovo nije doom ili drone što stilski dozvoljava abnormalne minutaže, ali ovakva Batushka daje 'to nešto' mnogo više, monumentalnije i visceralno kataklizmičko što i nije prepoznatljivo u datom momentu. Možda se varam, možda je ovo samo trenutni hype pogodnog momenta s kojim pariraju daleko značajnijim sunarodnjacima Behemothu pokušavajući se drastično odvojiti smišljajući svoj idiom jednog novog klišeja koji će se rabiti možda u nekim sasvim drugačijim zvučnim parametrima. Jer, čisto sumnjam da su Robert Smith & co. tih 80-ih razmišljali ili naslućivali kakav će utjecaj jednog dana imati na brojne otpadnike rocka 90-ih (i ranih decenija 21. stoljeća) kojima je sve dozlogrdilo od usiljene alternative, a pogotovo na mračnu i psihodeličnu metal scenu koja tada nije postojala.

Za sada, oni koji žele biti prava alternativa i underground metala, ovaj album je idealan poligon za definiciju imagea ko' što nekad bješe Burzum s povratničkim radovima nakon odsluženja robije zbog jako dobro poznatih razloga.

Naslovi: 1.Irmos I, 2.Irmos II, 3.Irmos III, 4.Irmos IV, 5.Irmos V, 6.Pismo I, 7.Pismo II, 8.Pismo III, 9.Pismo IV, 10.Pismo V, 11.Pismo VI, 12.Maria (posledenje pismo)

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 09/03/2022