S ovim Kanađanima iz Whitbyja može se imati problema. Ako ste ih gotivili s trećim ili četvrtim albumom iz 2011. i 2013., te čekali 7 godina na peti "Palimpsest", mogućnost je da ste odustali od njih. Poput primjerice mene. Koliko-toliko (ne)uravnoteženi metalcore/ mathcore okrenuli su u progressive smjeru vitlajući i verglajući konciznost tehničke virtuoznosti koja poput Satrianija više nema nikakvog smisla osim napada na nekakve rekorde tko će koliko tonova u sekundi i skala u pola minuta odfrljiti. Gitarist Tim Millar se pretvorio u sprintera na 110 m s preponama što se mnogima sviđa jer se može takmičiti sa sličnom elitom kojoj je ranije zavidno gledao u leđa. "Palimpsest" je bio pretovaren ego-tripom 'najbolji sam na žicama, zar ne?' prepisujući mnoge gitarističke virtuoze, baš onako kao što Amerikanci, naravno i Kanađani oblikuju povijest na sebi povoljan način dosljedno izmišljajući prazne priče u kojima je prošlost slabo vidljiva. To jesu rafinirani oblici kako bi odgovarali nekakvoj mudrosti zrenja na iskustvima glorificirajući monumentalnost i veličanstvenost, a shodno tome Millar i ekipa su prikazali svoju odraslost očekivajući povoljne ishode. Međutim, album je tržišno potpuno podbacio, nije se pojavio niti na kanadskim, a niti na USA listama, ne zaboravimo da je prethodni dosegao impozantan USA no.20, a to je valjda dovoljan signal kako je pretjerao s vrtoglavim solažama podebljavši ih spetljanim kompleksnim aranžmanima u pretovarenom scenariju na kojeg više nitko nije gotovo niti obratio pažnju jer je ta tehnički precizna gitara pojela i zasjenila čitav smisao. Album mi je bio uistinu pretežak za slušanje, odustao sam od njega kada sam ga slušao, čini mi se da ga nisam niti poslušao do kraja, a to mi se rijetko dešava. I onda, vidi, pojavio se nakon dvije godine u instrumentalnoj varijanti, pa pomislih, da bi mogao biti reduciran u privlačnijoj strukturi jer između ostalog ima i orkestracije Milen Petzeit-Soracea, te klavirske linije, a koga drugoga nego Millara, ali uf… Ma ništa od mojih nekakvih očekivanja. Sve je ostalo isto u tančine, samo je skinut vokal Rody Walkera iz generalnog miksa te je posve jasno da Millar uživa u svojoj jalovoj pobjedi težeći da nadmaši sve najbrže gitarske virtuoze. Kome je to potrebno? Nisam nikakav licemjer. Ovo mi se nimalo ne sviđa, pretjerano je, ali kako god, mora se priznati da je specijalnost otišla predaleko, te da je u tom aspektu tehnička spremnost na najvišljem vrhuncu, a to je velika stvar i kapa dolje. No, nimalo nije moja šalica 'nečega'.

Naslovi: 1.The migrant mother, 2.The canary, 3.From the sky, 4.Harborside, 5.All hands, 6.The fireside, 7.Soliloguy, 8.Reveire, 9.Little snakes, 10.Mountainside, 11.Gardenias, 12.Hillside, 13.Rivet

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 18/02/2022