Nema veze što me blues privlači kao Eskima umjetno gnojivo iz kutinske petrokemije, te što na njegovo samo spominjanje redovito očekujem beskrajne gitarske solaže uz obavezno vokaliziranje 'oh my baby, baby' i ritmičku hipnozu jednog te istog obrasca nalik dosadnom reggaeu. Ne ulazim u perfekcije i nadahnuća s Muddy Watersom, Blind Lemon Jeffersonom, Howlin' Wolfom, B.B.Kingom, Claptonom i ostalim majstorima koji su bili kada su bili. Neki još u vrijeme kada je Saint Louis bio drugi grad po veličini u USA, neki prije jazza, Prvog svjetskog rata, rock'n'rolla i svačega čemu je kumovao do današnjih dana. Ostavljam ga u dotiranom vremenu kada je imao veliki značaj i svaka mu čast na enormnoj revoluciji u kontekstu popularne kulture. Međutim, natjerah samog sebe da uz dobre preporuke jednog vrsnog glazbenika poslušam ovaj, kako mi se čini debi album četverca iz Bečeja očekivajući spomenute klišeje, ali, malo brus. Ehe-hej, pa jel' to čujem dobro? Ovo nije baš samo takav klasicizam ko' što Stonesi u nedostatku inspiracije uzmu raditi blues obrade u polutromo-mrtvom surogatu. Friška figa. Nix od toga. I nema ama baš nikakvog pretjeranog solističkog daveža na improvizacijama s poznatim skidanjima skala, mrcvarenja starih grobova i kićenja s vijencima na kojima su potpisana čitava crna pokoljenja i naraštaji još od doba američkog građanskog rata naovamo. Ova relativno mlađa četvorka (bend navodno postoji od 2002.), po press fotosu ne bih im dao više od kasnih tridesetih godina, zaista umije svirati, a bome i pjevati, te su definitivno prokljuvili sistem kako odvaliti blues da ne padne u moody feeling ili monotoniju. Svaka pjesma im je praktički žanrovski drugačija: uvodna "You should be feeling good" je garažni rock mjerljiv s Partibrejkersima, Majkama, No Rules, a vokal poput hrapavog crnca (jedan je Vladimir Gurjanov, istovremeno je i gitarist, a drugi je Serđa Arpad - usna harmonika, klavijature, stoji da je bio član do 2015.). Sad, da li su ovdje dva vokala, ne mogu odgonetnuti...



"Deserve it" iz poluakustičnog uvoda pojačanog ambijentima usne harmonike Stefana Stefanovića Gileta gradacijom postupno prelazi u finu rock baladu prepletenu klavirskim staccatima, vokal je daleko 'nježniji', ali pravi testosteronski, cirka Bon Jovi - Gary Moore. Pjesma komotno pristaje na svaki mainstream rad od Joe Cockera, Gunsa do Divljih Jagoda. Pazite, ovo nije nikakva loša prispodoba. Da su raznoliki potvrđuje fuzija rasplesanog soul-funka "Philosophy" s jazz intervalima klavira, klavijatura, a i saksofona, te umješno upletenih međusobnih duhačkih efekata, najkraća "Walkin'" je r'n'r/ rockabilly za tulum, žur i rasturaljku kada treba injekcija 'svi na noge, dosta nam je Jerry Lee Lewisa, Ray Charlesa, Stray Catsa, Roberta Marekovića i mačoidnih Teddy pozerstva pored zgodnih riba', pa onda, da ne povjeruješ, jebate led stiže i hard-rock/ gothic "Get it on" u kompleksnijem progressive aranžmanu. Ne, nije obrada T-Rex. Na trenutak mi se pričinilo da je na vokalu Tomy Phantasma, a u ovakvom raspletu album se doima nekom sjajnom kompilacijom probranih izvođača koji su bluesu dodali svoje žanrovske aditive. Ovdje ima i gitarskih improvizacija, ali nimalo ne škode jer idu u skladu s melodičnim afinitetima.



Laganija "From the first day I saw you" je pravi jazz iz američkih noćnih klubova, barova i salona, vokal istinski crnački ko' Louis Armstrong, tempo protkan metlicama i finim spektrom međuigara saksofona, prozračnih ambijenata klavijatura i staccatima gitare, dok je završna "Window" od 7 i pol minuta s tim ponovno fantastičnim 'crnačkim' glasom za kojeg je neinformiranom tukcu, može se reći i meni samome, teško proniknuti da ovako oporo i hrapavo može pevati jedan mlađahniji bledoliki. Stvarčina je uronjena u čuveni štimung Billy Cobhama iz 70-ih kada je "Stratus" s Jan Hammerom na klavijaturama i Tommy Bolinom na gitari imao ulogu preporoda jazz fusion funka.



I premda ovo nije moja krigla pive, čaša ladnog špricera, kuvanog vina ili porcije sarme, ovih pola sata materijala je odličan složenac uz kojeg ne treba ama baš nikakav prilog. Oduševljava s tom raznolikošću i prepoznatljivošću svake pjesme, odnosno bogatim stolom počevši od aperitiva, predjela, vruće supe, neke pečenke, vitamina, energetskih uboda sve do deserta i finalne žeđi da se htio ili ne mora zalijati ostavljajući utisak američkog štimunga s ušća Mississippija i Hudsona, a ne Tise. Originalnost FingerbanG je potpuna i uspjela u svim segmentima.

Naslovi: 1.You should be feeling good, 2.Deserve it, 3.Philosophy, 4.Walkin', 5.Get it on, 6.From the first day I saw you, 7.Window

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 27/01/2022