Malo je teže za povjerovati da Terapija u svojih 20 godina rada nema niti jedan tekst o ovim punkerima - kaubojima iz Kentuckyja, a toliko su svojevremeno bili popularni skoro ko' NoMeansNo, The Jon Spencer Blues Explosion ili The Jesus Lizard. Možda je jedan od razloga i njihovo kraće odsustvo nakon urnebesnog početka još od sredine 80-ih eruptiralo u 90-im obilježeno s barem 2 furiozna albuma i njihovih nastupa kada se u jeku domovinskog rata išlo na kaubojske fešte u susjednu deželu, a vjerojatniji jest da se novijoj generaciji nisu toliko naturili da bi nastavili barem stagnirati s rejtingom u 21. stoljeću. Pa ipak, evo njih, ponovno jašu nakon toliko godina s novim, osmim po redu studijskim albumom u produkciji Ramonesovog dirigenta Daniel Raya (radio i White Zombie, Iggy Popa, Misfits…) i stalnom postavom koja se nije promijenila još od prošlog stoljeća. Znači, sve im je tu po starome, a to konkretno jesu mišungi hardcore punka i countryja podijeljeni na dvije particije. Prvi dio albuma su žestice, a drugi laganice uključujući i obradu Krisa Kristoffersona bez koje se moglo, dok im je lirska preokupacija naplahnuta svjetskim mrakom, krizom i zabrinutošću sumorno teške 2020. godine. Scott Luallen i dalje vrišti ko' da hoda po žeravici, a kada treba, opusti glas u senzibilnije sfere, ritam žeže, gitare Blaine Cartwrighta (Nashville Pussy) i Earl Crima klasično filaju riffove, te je praktički ama baš sve isto kao što bješe i na onim čuvenim "Smokin' Taters!" (1992) i "Hayseed Timebomb" (1994) albumima iz sretnijih vremena kada su objavljivali za Crypt Records, samo naravno, nema Waldrona na bubnjevima i Bartholomyja na bas gitari. A tu je i još jedan defacto bitan faktor koji im već podosta dugo zabada kajle među korake: njihovi omrznuti svjetski šerifi što su se šepurili širom planeta propagirajući lažnu borbu za demokraciju protiv terorista šireći sve veću mržnju ka klasičnom i nekoć tradicionalnom kaubojskom životu. Pa niti Ameri više ne snimaju western filmove, sramota ih pričati o borbama s Indijancima, prikazivati crnce kao robove, a sebe uzdizati u inferiornu naciju. Zna se što se dešavalo i to više nikoga pretjerano ne zanima. Stari heroji su odavno mrtvi, te su Hammeri svjesni da 'shit pada na sve strane', a 'mlada piletina' bezglavo skakuće po dvorištu u općem metežu pijandura, baraba, novovjekovnih farmera, urbanih stočara i kapitalista koji iz kožnih fotelja manipuliraju stokom, trgovinom, financijama i biznisom.



Priznaju da im je teško živjeti u takvome svijetu gdje, satirično, traktorska, umjesto konjska kompanija vrši masakr, traže se novi oblici božanstva, a oni su dolari, bitcoini, euri, yeni, yuani, više nitko ne traži zlato, a bivola odavno nema u divljini. Najbolje godine su ostale po prerijama. Nekad se puno bolje živjelo.

Naslovi: 1.What kind of God, 2.When the shit goes down, 3.A girl like that, 4.Drunks, babies and fools, 5.Street chicken, 6.2 legged dope, 7.Mama lied, 8.Billy lost his feeet, 9.One last midnight, 10.Get the hell off the farm, 11.Possum kicnin' fsesob, 12.Daviss county Tractor massacre, 13.Lizard grain, 14.Best of all possible worlds

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 08/10/2021