Oni su Zlatko, Marin, Ivo i Borna, a sviraju kompleksno ugođeni mišung post-grungea, stonera i post-hardcorea s prstohvatom indie-rocka, elem, imaju dobitnu kombinaciju starog i novog rockerskog stila koji meni osobno sjeda u uho otprve uzbudljivošću, dinamikom, poetikom, zvukom i elanom. Znam da nije u redu ovako početi recenziju subjektivnim navođenjima, međutim, previše sam star spram njih da bih okolišao. Već podosta vremena hrvatska scena pati od pomanjkanja snažnih bendova s mladim ljudima, čak i mlađim od vremena, evo, Soundgarden kojih se oni jedva i sjećaju iz najsjajnije faze s početka 90-ih, ali zahvaljujući raspoloživosti resursa interneta, sve se može revalorizirati. Soundgarden su muku mučili s plebejcima u to vrijeme, ma isto kao i Nirvana ili Alice In Chains, smatralo se u neukim krugovima što su se bahatili s 'putrom na glavi' da je riječ o metal bendovima samo na osnovu žestokih gitara, prodornih vokala i nabrušeno naglašenih tempova. A i dugih kosa, jebi ga. Jednom je na dodjeli MTV nagrade za najbolji heavy/ hard rock 1994. pokojni Chris Cornell rekao 'hvala na nagradi, ali mi uopće nismo metal bend', ha-ha-ha. Ochi imaju materijal koji dostatno razara na vrlo sličnoj bazi preferirajući mnogo toga upravo iz te slavne grunge prošlosti ranih 90-ih naovamo i hvala Bogu da se ne drže nekih new-wave ili hard-rock sintagmi koje su bile znatno ranije u trendu, onako kao što danas mnogi mladi bendovi uzmu revitaliziranje prošlosti od prije 40, 50 ili više godina kao moto 'to je bila najbolja glazba'. Nije. To je bila glazba koja je svjedočila o tom vremenu, ljudima i njihovim svjetonazorima, a ovo je današnja koja, dakako ima neophodne supstance o kojima vrijedi raspravljati istom mjerom kao što kuhar napravi neku sjajnu deliciju s poznatim sastojcima, ali na drugačiji način.



Snaga benda Ochi je u karakternom pristupu ka stvaranju originalnog autorskog legitimiteta sa 4, odnosno 5 vitalnih faktora - bubnjevima, bas gitarom, vokalom i dvije gitare uštekane u moćne distorzije koje počinju s naslovnom skladbom "Tremor" odfrljivši riffove s kontempliranim bubnjarskim šusevima (koji puta to podsjeti i na Matt Camerona) i pleteće naglašenom bas gitarom, taman Soundgardenovski da bi nakon 40-tak sekundi prešli u indie-rock neprekidno miješajući staccata s riffovima poput vijugavih valunga korespondirajući dramatičnu priču o ljudskoj paranoji na razmeđi životne tame i svjetla izbjegavši socio-politički i društveni rakurs po kome bi se bend u budućnosti mogao cakliti za opredijeljene, odnosno razdvojene tabore. Već je tu lukava poanta kakvu rijetko koji rock autor ovakvog žanra na ovim prostorima uspije sabiti u kohezivnu spregu. Prvi na pamet mi pada Velibor Nikolić iz pančevačkog Briganda (i bivših mu Jewy Sabatay) sofisticiranim načinom izražavanja dajući auditoriju na razmatranje značaj poetike. Pjesma ima nekoliko 'up & down' relacija raspoloženja individualnog, čak i podsvjesno metaforiziranog kaosa o općem neredu života koji, u principu i jeste kaotičan. Da nije, nimalo ne bi bio uzbudljiv, sveo bi se na komociju letargije otplaćivanja kredita uz garantirano zajamčeni posao s dobrom plaćom, odlascima na godišnje odmore, ljetovanja, te svako malo neke događaje bez ikakvih trzavica. "Kraj", ironično, na početku karijere Ochi bi mogla biti ultimativna himna ako jednom postanu veliki dvoranski ili stadionski bend, ali o tome ćemo ako do toga dođe. Evo, nitko nije pretpostavljao koncem 1982. kada je Prljavo Kazalište objavilo treći album "Heroj ulice" da će baš naslovna pjesma postati nevjerojatan radio i stadionski evergreen. Tada se to samo činilo kao Hourina neka furka na ono što tada i jeste bio - običan dečko s 'one druge strane grada' koji nije želio biti tajni agent, nego govornik - guru ekipi koju susreće svaki dan. Ova pjesma je epohalna u pristupu, dakako "Kraj", devastirajući stanje čovjeka koji ne vidi budućnost 'padam dublje dok se ne izgubim', a s herojima što prežive, legenda postaje još upečatljivija jer je i kompozitorski vrsno urađena mračnijim staccatima i ambijentalnim elokvencijama ulazeći u snažnu kompresiju stonera i post-hardcorea održavajući depresiju frustracije na visokom nivou odalamivši samom sebi šamar ateističkog nihilizma. Stonerski čvrsto pletenje "Respiracija" također vrluda od energije do letargije, ovaj puta s mnogo više emocija usmjerenih na otuđenje personificirano kroz neodređen odnos dvoje bliskih ljudi ukazujući mogućnost korekcije slobodnog izbora, što će reći, univerzalno je pogođeno za svaku mjeru.

Naslovi: 1.Tremor, 2.Kraj, 3.Respiracija

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 23/06/2021