Moram početi ovu recenziju malim disclaimerom. Nisam ljubitelj progresive. Zapravo jedini progressive metal bendovi koje uopće slušam su Psychotic Waltz i Deadsoul Tribe. Trebalo je biti rečeno jer neću imati previše analogija za pojasniti ovaj uistinu vrhunski album koji mi je slučajno naletio na slušanje. Brazilski bend bez izdavača, što će se, siguran sam, uskoro promijeniti, isporučuje vrlo interesantan album vrijedan pažnje koji eto, recenziram iako nisam ljubitelj žanra, a da stvar bude još interesantnija - ovo im je prvi album! Otvarajuća pjesma 'Baph Metra' počinje standardnim death metal riffom, ali kako se brzo to pretvori u kaotične izmjene i vrhunsku instrumentalizaciju. Možda najslabiji detalj u cijeloj stvari su dijelovi sa vokalima, jer kada imaš kristalno čistu produkciju, onda baš ti dijelovi učestalo znaju zvučati malo kilavo, iako se to primjeti samo na ovoj pjesmi. Sad zašto sam u uvodu u tekst spomenio Psychotic Waltz? Jer me neki dijelovi ove pjesme tako prokleto asociraju na 'And the Devil Cried' sa 'A Social Grace' albuma. Nije direktna poveznica pa ne uzimajte zaozbiljno, jer sam siguran da će bolji poznavaoci tu prepoznati dosta drukčijih utjecaja. Uz poneki 'đgđgđg' riff za pjevanje se izmjenjuju kaotični pasaži očigledno vrsnih muzičara. Malecko iznenađenje je vokalistica Joice Lopes, koja posao odrađuje vrhunski i mogla bi svojom izvedbom posramiti dosta muških kolega. Definitivna glazbena poslastica, a tek smo na prvoj pjesmi. Album se nastavlja sa 'Mother of Horrors' i svako očekivanje koje je postavila prethodna stvar je uistinu opravdano. Kaotično, ukusno posloženo, besprijekorno odrađeno, malo konvencionalnija death metal stvar od prethodne, ali atmosferičniji dijelovi ju savršeno povezuju u kompaktnu cjelinu. Frenetične izmjene riffova i pasaža koji variraju od standardnih death metal riffova do progresivnih vratolomija eto i mene, koji ovakvu glazbu zaobilazim u širokom luku, drže zainteresiranim. I ti vokali, kako volim vokalisticu koja ovako dobro growla. Uzmite si slobodno svoje operne pjevačice ili fine ženske glasove, ova dama jednostavno dominira izvedbom. Čak jedan kratki pseudo-blackerski dio ubačen pred epsku solažu... ma fantastično.



'Lord of Flies', tek treća stvar na albumu ali čovječe koliko se toga izdogađalo dosad neki bi drugi bend mogao od pola Ankerkerijine pjesme napraviti cijelu diskografiju. Ova malo odstupa od dosadašnje matrice i nekako imam dojam kao da je prog-rock sedamdesetih, a ne nešto što je ogrezlo u death metalu. Hrabro, ali kada stvar počne u svoj kaotičnosti postaje jasno da ih tako boli briga za konvencije. Brzina izmjena je kod ovog benda ključna, nema stajanja, nema ponavljanja nego odma idemo na sljedeće, što znači da ako vam se neki dio možda i ne svidi, nema beda jer će stvar vrlo brzo krenuti dalje. Monumentalni atmosferični dio sa klavijaturama je slastica i ima malo prizvuka klasike, nešto što biste recimo mogli čuti kao introe u sympho black stvari - i riff koji se na to nastavlja je u tom nekom fazonu, ekspresivan, no opet - ovdje ništa ne traje dugo pa se nakon njega nastavlja gitarska vratolomija. To bi mi možda bila najveća zamjerka, što ne stignem uživati u nekom epskom dijelu pjesme nego me odmah zaskoči sljedeći segment, koji u ovom konkretnom slućaju zvuči kao iz soundtracka za kakav stari sci-fi film. Baš se vidi taj utjecaj prog-rocka sedamdesetih koji svako malo izađe na vidjelo. Ostavit ću vama na procjenu, jer meni kao pankeru i zadrtom minimalistu to i ne znači previše.



'Alis Mortis' počinje u atmosferičnom tonu isprekidanom žeščim riffovima, i opet taj kaos, nema stajanja, kao da su na misiji da naguraju što više toga u pjesmu. Nije loše, nije ni kritika, mada mi se ne sviđaju baš neki riffovi koji me previše podsjećaju na ove metalcore deathcore ili štoveć-core, no takvih i nema previše, i bend briljira upravo u atmosferičnim i epskijim dijelovima. Čovječe kao da su radili soundtrack za Flash Gordona u nekim momentima. Sljedeća stvar, 'Feeding Fools' usporava tempo, sa teškim palm mute riffom, najdeatherskiji moment albuma dosada, no opet iskače ta progresiva nakon tek pokojeg momenta. Ne znam imaju li ADHD ali toliko toga tu ima da bi mi za raščlambu trebao seminarski rad u suradnji s nekim kompozitorom. Groovy dijelovi u pjesmi su dobrodošli, ali nisu krucijalni, i služe da bi priveli pjesmu kraju.

Slijedi 'Decerebrate', isto sporija stvar pogotovo u odnosu na frenetičan početak albuma, bangerski riffovi praćeni vrhunskim vokalima, pokoji tremolo riff ubačen za dobru mjeru da bi onda opet krenuo totalni kaos izmjena svega živog ikad u jedinici vremena. Fakerska stvar ako zanemarimo jedan riff koji zvuči kao kakav švedski melodic noseći riff, ostatak pjesme je čisto zadovoljstvo, koje nas lagano uvodi u 'Key of the Abyss', pjesmu koja počinje furioznim blastbeatom. Ubacivanje muških vokala, čisto death metal stvar sa ponekim uletom tih progresivnih gitarskih vratolomija. Solaža mi je ubola uši koliko je iskočila iz pjesme, ali ništa previše za zamjeriti. I dalje ostaje izvorna primjedba vezano za mastering, da neki dijelovi jednostavno zvuče kilavo bez malo distorzije, što primjetim kod više bendova koji teže finoj produkciji. Ako nema dvije gitare - distorziraj malo bas. Album je, ništa te ne spriječava. No dobro, do kraja albuma ima još tri stvari i iskreno neću ih kvariti svojim amaterskim opisima. Ovo je debelo izvan granica mog ukusa i preferenci pa nema potrebe da još dodatno tu nešto serem.

Zaključak: kaotično, sumanuto, furiozno, vrhunski izvedeno, bez stajanja, virtuozno. Svakako preporuka za sve koji vole progresivu, i progresivniju stranu death metala. Ako na prvom albumu zvuče ovako - od ovog sastava se mogu očekivati velike stvari.

Popis pjesama: 1. Baph Metra, 2. Mother of Horrors, 3. Lord of Flies, 4. Alis Mortis, 5. Feeding Fools, 6. Decerebrate, 7. Key of the Abyss, 8. Blessed Be Thy Shame, 9. Widow, 10. Brain Grinding Factory

Ocjena (1-10): 9,5

marko šiljeg // 07/04/2021