Skočio sam do nebesa kad sam saznao da se Genghis Tron ponovno okupljaju i rade novi album. Podsjetimo, nekoć su bili debela avangarda metala, trojac iz gradića Poughkeepseja (100 km sjeverno od New Yorka) bez bubnjara s fantastično programiranim ritam mašinama koje su razvaljivale po mathcoreu i sa sjajnim melodičnim elektronskim pasažima Michael Sochynskyog, te frenetičnim vokalom Mookie Singermana. U kratkoj karijeri objavili su samo dva veličanstvena albuma "Dead Mountain Mouth" (2006) i generalno remek-djelo "Board Up The House" (2008) www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=5804 (na Terapiji dobio 10/10), po nekim magazinima i web portalima proglašen albumom godine, da bi u ljeto 2010. prvo najavili rad na novom materijalu, a onda odustali s opaskom da će si uzeti kraći odmor.

A odmor im je trajao više od 10 godina. Uzalud ste ih tražili po tadašnjoj officijelnoj stranici, kao i po myspace i facebook, sve su to vrlo brzo zgasili ne dajući niti malo naznake za nekakav povratak, sve dok u ljeto 2020. nisu ponovno revitalizirali FB i najavili konačno okupljanje izbacivši prvo u orbitu naslovni singl "Dream weapon" koji je davao poprilične nade da im kreativni integritet kroz ovako dugačku stanku nije opao. E, sad se tu dolazi do drugih činjenica: na vokalu više nema Singermana koji se nije htio priključiti bendu, umjesto njega je gnjecavo-sneni, skoro dream-pop frontmen Tony Wolski pjevajući u disonantama koji je ranije nešto švrljao u prvoj postavi The Armed iz Detroita, a kao drugo, po prvi puta imaju bubnjara - palice je uzeo Nick Yacyshyn, član Baptists, Erosion, Hard Feelings i Sumac, no ta nova postava sa Sochynskym i također starim maestrom na žicama Hamilton Jordanom je nešto sasvim drugačije i već ovaj singl je pokazao drastična stilska razmimoilaženja. Istina, ovo je ujedno i najžešća pjesma na albumu: odmah pada u uho da nedostaju frenetični growlovi, te blastbeatovi, a to više niti izbliza nije što je Genghis Tron kao trojac nekoć bio u prvoj deceniji 21. stoljeća.

Genghis Tron live na ulici 2007:



Svakako moram reći da sam ostao razočaran kad sam po prvi puta poslušao ovaj povratnički album. Nedostaje mu energija, žestina, reskost, moćna razaračka snaga, odnosno ona mladost koju su, po svemu sudeći ostavili znojeći se po klubovima, a i po ulicama kada su znali nastupati na običnoj prikolici kamiona. Nema ovdje u 45 minuta osim spomenutog singla nikakvog šusa, čak niti riffova, a o urnebesu se jednostavno može govoriti samo sa sjetnim uspomenama onima koji se sjećaju ta dva prva albuma.



Ovo ovdje nalikuje na jedan sasvim drugačiji bend tipa progresivnijih Trans Am: uvodni ambijentalni elektronski instrumental "Exit perfect mind" se slobodno može zaobići; prije će najaviti neku Tangerine Dream simfoniju nego li avangardni i eksperimentalni metal bend, "Pyrocen" s auto-tune/ vokoder vokalima ne ostavlja puno šanse, jer ispada da su već ove dvije pjesme elektronski rock kakvog ionako ima u izobilju s jasnim uplivima u shoegaze. Istina, melodije i harme koje pruža Sochynsky nimalo nisu za odbaciti s gomilama staccata, pa zatim tu je još jedan kratki ambijentalni drone instrumental "Desert stairs" kakvog zna raditi Brian Eno, "Alone in the heart of the light" dugačkom minimalističkom progresijom konačno donekle eksplodira u trećoj minuti razvlačeći psihodelične frakcije s isprekidanim bubnjarskim tempovima, no da ga tražiš stetoskopom, od gitarskog riffa ili nečega što bi na njega zamirisalo, ama nema baš ničega. Samo elektronski zvuk i stil, a zamislite, album je producirao nitko drugi nego Kurt Ballou iz Converge! Kao da se prihvatio raditi Japan s "Tin Drum" albuma. Vrlo čudno...



Drugi singl "Ritual circle" ponovno počinje elektronikom, kristalnim vokoder glasom i insinuacijom na new-romantics poput prvih Duran Duran, dance-rock faze Roxy Music, ma i The Human League, samo svi ti bendovi su imali originalni štimung u kasnim 70-im ili početkom 80-ih. Neobjašnjivo je da se onako avangardan bend vratio unazad najmanje 30-40 godina... Okey, kompozicija od pete minute ima sasvim drugačije, progressive gabarite, malo zalazi u plesni krautrock, osjećaju se elementi Kraftwerk, Neu! i Can, tempo ide finim putevima s obiljem acid/ space-rock/ post-rock manifestacija, ali, fakat, ništa napredno i inovantno. Do konca albuma su još dvije teme: instrumental "Single black point" ima malo 'druka' u gitarskom math figuriranju kakvog svaki iole malo bolje kreativniji i svirački bend odradi na jednoj probi, dakako, rad klavijatura je i ovdje najzapaženiji po simfonijskim predispozicijama za oblikovanje skladnih harmi, a završna, 9 minuta dugačka "Great mother" je solidan, malčice energičniji komad s podizanjem tenzija stisaka na distorziju, šaranja s kompleksnim postavkama, neophodnim Tangerine Dream/ Kraftwerk klavijaturama iz 70-ih, pa, hajde, može donekle i proći kao grande finale s post-rock krešendima, no od onoga što sam očekivao od onog fantastično nabrušenog trojca, ovdje nema ama baš ništa. Dobila se, istina, vrlo lijepa, isproducirana i popeglana, uvjetno rečeno, nova glazba koja protežira post-rock, elektroniku, malo kurentnih indie-rock fuzija, pa krautrock koji se svako malo otkriva, ovdje čak ima i previše nježnosti i romantike, te za one koji ne znaju kako je ovaj bend zvučao prije 13-14 godina "Dream Weapon" može biti idealno pogođen moderni electro/ indie-rock album na kome im se vjerojatno prvi singl nikako neće dopadati, a on je, kažem, tek pola one nekadašnje snage i žestine. Meni je ovo razočaravajuće, trebao bih još poslušati i možda prihvatiti ovakav preokret u zvuku i stilu, a mnogima bi moglo biti veliko i prijatno iznenađenje.

Naslovi: 1.Exit perfect mind, 2.Pyrocen, 3.Dream weapon, 4.Desert strairs, 5.Alone in the heart of the light, 6.Ritual circle, 7.Single black point, 8.Great mother

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 23/03/2021