Psykup su čudan psiho-kup Francuza. Kad su se nakon godina i godina neaktivnosti ponovno skupili 2015., njihov tadašnji promoter je zatrpavao s press-informacijama, a debi album "Le Temps de la Réflexion" iz 2002. je doživio reizdanje www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=25819 iduće sezone najavljujući konačan povratnički "Ctrl + Alt + Fuck". I onda je nešto vrisnulo na relaciji između benda i promotera: spomenuto reizdanje je objavio Klonosphere/ Season of Mist, da bi povratnički izašao 2017. u okrilju bendovske malecne etikete Les Amis de l'Autruche i tu je jednostavno crknula ta neophodna pijarsko-marketinška funkcija. Tko je znao za album - znao je, a tko ne, pojma o njemu imao nije. Reklo bi se da svi oni koji su informacije dobivali od njihove dotadašnje promo službe ostali su zakinuti za tu spoznaju, pa tako i ja. I sad se dešava da su se u znatno kraćem vremenu skulirali, te već nakon 4 godine napravili novi, peti po redu album u dugačke 2 i pol decenije rada s gotovo polovicom neaktivnih sezona, no njihov luđačko šašav i otkačen sistem komplicirane glazbe je, kako ovaj album pokazuje, stvar prošlosti. Ostala im je šašavost i otkačenost na račun smaka svijeta s radom gitarskih riffova Julien Cassarina i Victora Minoisa, te izmjenjivi growl/ crust vokali frontmena Matthieu Miegevillea s 'clean' dionicama koje disonantno i melodično provlači Julien. Njihov stil je, prije svega vrlo originalan i upečatljivo prepoznatljiv: bazični metalcore ubojite snage s groove esencijama pršti na sve strane bez onih zapetljanih šarži, no tu je i dalje prisutna kohezija sa svime i svačime.



Od uvodne "Nothing to sell" šara se groove-hardcore obligacijama s ambijentalnim breakovima gotovo do šapata (slična je i "Get laid" s ponešto nu/ alternative metal primjesa), kaotično se zafrkava s death/ black elementima "Masturbation failed" poput Mr. Bungle kombiniranih s John Zornovim remek-djelom "Torture Garden" i prstohvatom lucidnosti Frank Zappe, a onda se u centralnim okosnicama "Chaos why not" vrši revizija žestine; zadnjih 60 sekundi je harmonika dugmetara tugaljivog folk ugođaja koji zalazi veselim židovskim plesnjakom poput kazačoka u raspjevani hardcore urnebes "Sun is the limit" s himničnim 'clean' arijama. U rascjepkanoj breakovima "Nice to the bone" gostuje Julien Truchan, frontmen brutalnog tehnical death metal benda Benighted dajući osorno prljavi štimung kao da se Faith No More spojio s Napalm Death i tako se šiba od pjesme do pjesme.



S obiljem crnog humora o smaku svijeta u kome je čak i samom sotoni već dozlogrdio sav nestašluk, kako kaže posve bolesno uvrnuta "Lucifer is sleeping", inače jedna od rijetkih pjesama iznad 4 i pol minute duljine, čitav album se kompletno šegači na komunikativan način sa ljudskim strahovima, religijskim paradigmama i općenitim predrasudama o armagedonu koji nikad u novijoj povijesti nije bio ovoliko blizu kao ovih godina. Ako se propada i umire, nek' to bude uz zajebanciju na temu kolektivne depresije u koju su čak utkali završni laganiji pop-rock/ indie komad "For the ones" sa suptilno i dinamički raspoređenim aranžmanom uznemirujuće opresivne i prijeteće atmosfere nafilane i lijepim shoegaze/ post-rock tremolima i pletećim staccato krešendima. Duhoviti smak svijeta kakav (ne)poznamo.

Naslovi: 1.Nothing to sell, 2.Masturbation failed, 3.Get laid, 4.Chaos why not, 5.Sun is the limit, 6.Nice to the bone, 7.Letter to Greta, 8.Lucifer is sleeping, 9.Catch me if you can, 10.Family burlesque, 11.And now we stand, 12.For the ones

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 19/02/2021