Do sada najžešći i najnoviji projekt Žarka Atanasova znanog iz skopskih bendova-projekata My Darkest Time, True Wisdom, Wipe Away i Smirenie o kojima smo podosta pisali na ovim stranicama u proteklih desetak i više godina nastavlja dobro uhodanu christian metal priču, ponovno oneman benda u kome je sve napravio sam bez ičije pomoći. Album mi je dulje vremena čamio postrance zbog problema starog PC-ija i hard-disca, objavljen je još sredinom vrelog ljeta 2020., no nikad nije kasno sagledati kako stvari stoje nakon cirka 6-7 mjeseci. Tim bolje jer je i album taman 'sjeo' na svoje mjesto. Moram odmah reći da mi na prvo slušanje nije odgovarao, a očito i nije urađen da se sviđa poput ergele uobičajenih novih, modernijih metal albuma. Riječ je o 40 minuta vrlo koncizne svirke prepletene elementima melodičnog tehnical death metala s progressive zahvatima, te ambicioznim poduhvatima koji se ne otkrivaju od prve. Album "Dawn" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=28802 spomenutog benda My Darkest Time iz 2018. bio mu je najopsežniji i najzahtjevniji rad u karijeri, na njemu se odvažio i u brže tempove prešavši iz do tada standardnog doom-gothic stila pomalo i u natruhe plesnog hard-rocka i blagog thrasha, no ovdje je kroz 8 autorskih kompozicija odvalio u najveću moguću brzinu.



Sama uvodna "Tears of wax" puna slojevitih radova gitara odmah postavlja tu konciznost svirke u prvi plan s frenetičnim blastbeat dijafragmama, te što je posebno interesantno, osjeća se istovremeno i prisustvo doom, te gothic i folk elemenata u kompleksnom izričaju s vrlo jednostavnim lirskim prikazom planete Zemlje na kojoj su srca bolesna, duše umiru u tami, te se kroz vrlo kratku molitvu priziva Gospodin da donese svjetlo ovome mračnom svijetu svim živima i onima koji spavaju. "Flowing fire" izranja iz nevjerojatne skale šibajući isprekidane harme, uspone i padove, a programirana ritmika naprosto aludira kao da je odlupana živim, ljudskim rukama i nogama dodavši i prateće vokale na vlastiti, vrlo dubok, specifično prepoznatljiv growl nakratko se obrevši u galopu naredne "Sorrow less" koji fluktira do prve i pol minute, a onda ulazi u kontemplacije s različitim ekstenzijama - jedan dio je čak ostavljen samo za bas i bubanj (!) prikazavši raskošan smisao za kreiranje prostora zvuka u kome ne mora baš sve biti natrpano eksplozijama.



Neobičan početak "When we suffer" ima 'ono nešto' Bowievsko, da se pokojni velikan ikad zaželio odvažiti u death: isplivava kao fade-in s kompletnom igrom poput eksperimenta albuma "Heroes" gdje se ekipa kroz sessione nadmetala s idejama. Imali su jednu sekvencu koju nisu znali gdje upotrijebiti, a bilo je šteta izostaviti je, pa je Robert Fripp izveo igru - vi gurajte ritam, a ja ću izvući melodiju i improvizaciju koja će biti lajt-motiv na kome će ležati čitava kompozicija, a upravo to, vjerojatno i nesvijesno je uradio Žarko pretvorivši pjesmu nakon 40-tak sekundi u osebujan plesni gothic metal o nepokolebljivosti vjere u Kraljevstvo nebesko. Iznenadni melodičan prelaz pred sam konac kompozicije je veličanstven, naoko nema veze s protekle 4 minute, ali baš u tome i stoji osnovna fraktura ovakvog dramaturškog prikaza kakvog bi, možda i sam Bowie potegnuo, a uostalom, imao je on mnogo neobičnih aranžmanskih zahvata koji su površnim slušateljima, a i kritičarima prošli neprimjećeno. Ja bih rekao da je ovdje Žarko pokazao i dobar dio avangardnih sklonosti koje su mu dugo ležale neiskorištene... Uzbudljiv je vokalni performans s tri frakcije: uz mračni growl gotovo svaka pjesma ima clean i pritajenu litugijsko pravoslavnu ariju, te mnogo eksperimentalizacija iako se ne može konstatirati da mu je to uvijek i uspjelo na najadekvatniji način. Pjesme "Cannot sink" i "Wilde flowers" su podosta razbacane i šarene sažimajući previše kolažnih dodataka, međutim, svaki taj dodatak ima svoju draž ukusne težine na račun lirike u kojoj se sukladno provlači i artistički faktor spajanja nespojivog - deatha s kršćanskim svjetonazorom, a Žarku je to uspjelo makar pomalo i nespretno u nekim momentima pretjeravajući s težnjom da svaka pjesma pošto-poto treba biti grandiozno remek-djelo natrpano svime i svačime. U ponekim detaljima je svirački pretjerao iskočivši iz žanra poput John Zorna koji je umio raditi kojekakve nepodobštine, ali je na pravom putu ka avangardnoj sceni s ovakvim pristupom.

Jest, ovo je poprilično spetljan i kompliciran rad s težnjom gitarskih virtuoznih skokova na koje mu nitko ne može ništa predbaciti, poprilično je težak za slušanje i razumjevanje, čak i konfuzan, ali ovako i treba ići naprijed razbijajući ustaljene šablone. Samo, produkcija je ponovno tanka i labava...

Naslovi: 1.Tears of wax, 2.Flowing fire, 3.Sorrow less, 4.When we suffer, 5.Cannot sink, 6.Wilde flowers, 7.Holy simplicity, 8.Slaying of death

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 05/02/2021