Premda je službeno ovaj album, kako stoji na bandcamp profilu, objavljen 19. studenog 2019., do mene je stigao tek 2020. i to negdje kad se desio onaj prvi val pandemije, te ostao čučati do današnjih dana, elem više od godine otkako je okačen na web. Didak Lazzarin su ovdje trojac iz Dubrovnika u postavi Igor Knezović (vokal, gitara), Adem Gušić (bas, synth) i Alan Polzer (bubnjevi, synth moduli), a pripomogla im je suita od još nekih desetak glazbenika i vokalista. Prije ovog debi albuma imaju dva čudna EP-ija "Digitalno tihovanje" i "Paralelogram" s ukupno nepunih 30 minuta materijala koji baš i ne mogu točno dokučiti u kome smjeru će im krenuti stil na ovom samozatajnom remek-djelu. Tamo su protežirali hip/ trip-hop i baladični pop s acid elementima, no ovo je nešto daleko usmjerenije i drastičnije drugačije spram prvog EP-ija, no tehnički gledano s vrlo sličnim živim performansima jer za hip-hop nemaju elektronske i samplirane beatove, te se ne busaju reperskom bahatošću slaganja što više rima i kobasica stihova, onako, da ih bude čim više kompresirano u jednu pjesmu.



Moram reći da sam ostao više nego ugodno iznenađen kad sam preslušao ove 42 minute gotovo ne vjerujući kakvo sam suho zlato držao postrance ovoliko dugo fokusirajući se da u posljednje vrijeme besomučno recenziram sve albume Matej Krajnca. Album je ovo što vraća duh novog romantizma i novog vala na razmeđi Roxy Music, te Japan, David Sylviana i Simple Minds iz doba faze "Quiet Life" (1979), "Brilliant Trees" (1984), "Dead Bees On A Cake" (1999) i "New Gold Dream '81, '82, '83, '84" (1982), a mogu se pronaći i elementi još ponekih izvođača poput David Bowiea, ABC, Sade, Steely Dan... Mada prve dvije uvodne kompozicije "Duhovi i sjene ft. Nikša Selmani" s rudimentarnim fluktacijama reggae/ new-wave natruha kakve je znao rabiti Sting u ponekim laganijim solo skladbama ili nekim u doba The Police, te "Polica od knjiga" koja nastavlja stil prethodnog EP-ija "Paralelogram" s gitarskim legatima i ugodnim synth melodijicama, ono pravo pristiže u nastavku albuma kompozicijom "Prekjučer" koja će po svojim parametrima otprve asocirati na Sylvianov pop senzibilitet poput pjesama "Red guitar", "The ink in the well", "Silver moon" ili "The boy with the gun", odnosno s mnogo acid-jazz/ avant-pop/ jazz fusion art-rock manira i slobodnog avanturizma s melodično raspoloženom romantikom i iznimno prozračnim bojama syntha i klavira.



Prvo remek-djelo oivičeno je u 7 minuta dugačkom komadu "Zrcalo" koji otprilike nastavlja taj manir s ambijentalnim kontemplacijama pop-bluesa i trip-hopa dočaravajući refrenom 'more što smiruje', a može rame uz rame da stane pored Mangroove, Detour i Mayales, no onda tamo od cirka treće minute odlazi u psihodelično-eksperimentalne frakcije Brian Enovih ambijenata i Sylvianovih poteza, posebice onih na drugoj, instrumentalnoj ploči "Gone To Earth" (1986) i kompletnom radu "Dead Bees On A Cake". Hej??? Pa jel' ja to dobro čujem, ti bokca. Prosto nisam mogao vjerovati da je bend toliko hrabar u ovakvim atipičnim metamorfozama za našu pop scenu...



"Žaba" od 5 i pol minuta je naredni highlight albuma s nešto mračnijim konverzijama u laganom tempu sve više otkrivajući eksperimentalno-avangardni poriv glazbenika, osobito rada klavijatura, a kasnije će isplivati i basova. Atmosfera je gusta poput fleksibilnih drone premaza u transkripciji world-musica sa space-rockom, točnije space-popom, neki bi rekli spoju Pink Floyda s The Beatles kada su koketirali s ragom i indijskim motivima, a uostalom i Sylvian je znao koristiti vrlo sličan pristup. "Bijela bajka" je jedna od rijetkih sa sitnim gitarskim staccatima uz tempo kabareta i klapskim pjevanjem Klape Kaše (nije Kaša), te po tome jasno upućuje na znanje prisustvo južnjačkog mediteranskog šliha, no ima vrlo angažiran tekst koji izdiže čitav smisao da bend ipak nije samo sentimentalno kovitlanje primamljivih i naoko bezazlenih, bezopasnih i bezbijednih poetskih fraza. 'Jedemo gulaš od američke molitve' su završni stihovi kakve zasigurno ne treba očekivati od lakoglazbenih galebova što se svijaju oko Splitskih festivala uz bevandu, maslinu i ribu.



"Eho", e, da... To je pravi Japan iz vremena "Quiet Life", basovi odsvirani poput pokojnog Mick Karna (skoro pa poput fretlessa), ritam je plesan, synthovi prozračni, a atmosfera simplemindovski impregnirana "New Gold Dream" baršunom kakvog je znao udahnuti klavijaturist Michael McNeil. Kad pristigne pretposljednja "Potencija" već se dovoljno navikne na ovakav stil koji će podsjetiti na zadnja dva albuma Mayales, oni malo bolje potkovaniji će se povezati uz Steely Dan, okey i uz Jinxe. Sve je to vrlo levitirajuća glazba koja se stubokom kreće od jazza, funka, bluesa i popa, te soft-rocka koji u ovakvom zanosu idealno sjeda u format jednostavne pop pjesme od 3 minute. Završna "Maya" je treći highlight albuma uvodnim ambijentalnim pasažima i tu definitivno postaje jasno da se bend osebujno prepustio psihodeličnom popu koji u prvom dijelu aranžmana ima kompleksne progressive atribute do treće minute ponovno odšetavši u space-pop vitalno ga održavajući do konca skoro pune 4 minute 'iza tvoje sjene druga Indija krije se...' eruptiravši u prijatnom i ničime opterećenim ambijentalnim grande finalom slobodnim improvizacijama. Huh! Ovo zaista nisam očekivao od benda s ovakvim imenom misleći da je tko zna što, iskreno rečeno, možda neki metal, punk ili skrpani demo lo-fi, no ponajmanje nešto ovakvo što me oborilo otprve. Sada samo žalim što se nisam ranije odvalio na preslušavanje. Najradije bih se izlemao zbog takvog nemara... Elem, ovo je sjajan album, a Didak Lazzarin su previše samozatajan i skriven fenomen hrvatskog popa što ima sve vitalne reference svjetskog adult konformizma bez banalizacije i prgavo otetih posuđenica. Možda im po mom ukusu manjka malčice više allegro tempova gibajući se uobičajenim adagio - andante razmeđem kakvim obiluje hrvatski pop, no po svemu prikazanome imaju veliki potencijal s iznimno bogatim zvukopisom i originalnom autorskom legitimnošću endemskog bisera koji pošto-poto mora i treba biti otkriven u širokim komercijalnim razmjerima.

Naslovi: 1.Duhovi i sjene ft. Nikša Selmani, 2.Polica od knjiga, 3.Prekjučer, 4.Zrcalo, 5.Žaba, 6.Bijela bajka, 7.Eho, 8.Potencija, 9.Maya

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 27/12/2020