Jedno od ljepših i ugodnijih poglavlja, barem onih koje sam šlušao tokom depresivno mučne, turbulentne i očajno armagedonske 2020. godine pristiže na ovome debi albumu beogradskog benda za kojeg nisam najsigurniji da li je kvartet ili kvintet, no po slikama s njihovog facebook-a spominju se imena Miroslav Veselinović, Luka Trišić, Stefan Šiki Šijaković, Milan Veselinović i Boris Pivelić. E sad da li je to u potpunosti točno ne bih mogao garantirati jerbo se bend na nekim slikama pojavljuje čak i kao trojac, a na nekima i s ponekom lijepom djevojkom. Uostalom, na ovome radu imaju i povremene ženske vokale navedene kao gošće - Ivu Pažin i Tamaru Popović, a kad smo već kod gostiju, imaju još Nikolu Lončara (saksofon), Nataliju Novković (violina), Anju Petrov (viola) i Dunju Popović (kontrabas). Bend je sudeći prema priloženim snimcima s bandcampa startao negdje početkom druge decenije 21. stoljeća u vrlo rijetkim periodima objavljujući singl po singl (imaju ih 5) i sad bi se pomislilo da je ovaj debi album katalog tih singlova s još nekoliko novih pjesama. Ne. Nije. "Whimsical" je sastavljen kompletno od friškog materijala nenadjebivo uvjerljive kvalitete delta-turbo-tlx sa 7 vrhunskih kompozicija u kojima nema što nema. Očigledno su vrlo dugo i u tančine pripremali svaku kompoziciju izuzetno brižljivo pazeći da nešto ne izostave ili da s nečime ne pretjeraju jer su žanrovski veoma širokih horizonta krećući od nu-metala, alternativnog metala, groove-a, deatha, preko post-metala, pa i ubačenica moderne klasične glazbe, a sve to zavijeno u kompleksne progressive aranžmane s modern metal atributima. Svaka pjesma im je praktički nepredvidljiva i ne zna se u kome smjeru će se gibati jer su im kompozitorski pristupi puni fragmenata i stavaka koji odudaraju jedan od drugoga, ali za divno čudo pristaju si poput gležnjača na usku trenirku, kariranu košulju i kaubojski šešir, pa tu još ubacite i kravatu i hudicu s isturenom kapuljačom preko nekakvog dugačkog manitla iz kojeg viri boca dobre pijače. Kako kome, može i domaće rakije, a bome i pjenušavog šampanjca i whiskeya, pelinkovca, ma paše brate i tetrapak gustog voćnog soka i mlijeka i kefira i mineralne vode. I paše paklo cigara, domaća smotana škija, a može i bez toga. Ma ovdje svašta paše jer je takva i glazba: puna neočekivanih prevrata, ambijentalija, skokova iz opakog growla u sentimentalne sfere, u blastbeatove, u vrtirep ritmove, psihodeliju, ma svega i svačega ima ovdje na nepunih 40 minuta. Samo već uvodna pjesma "The pace" je remek-djelo samo po sebi i da su je objavili kao singl, to bi već bilo sasvim dovoljno. Starta iz krešenda u nu/groove medikamente s metalcore štimungom vraških gitarskih heklanja, nakratko nastavlja senzibilno, vokal ima neprestane metamorfoze iz growla u nježne, ali ne plačipičkaste 'teen boybend' metal performanse što su vrlo popularni u zadnjih 15-ak godina ('ajd i više, od Linkin Park naovamo), a onda iznenada iskoći solo dionica saksofona! Hej? Kad ste to zadnji puta čuli u metalu? Mene odmah asocira na onaj sjajan njujorški avangardni metal bend Yakuza i sukladnu scenu od Imperial Triumphant, Liturgy i tako redom. Da, zbilja, šta je s njima? Nema ih već jako dugo s novim materijalima... Završni dio je fantastično ispleten staccatima i kratkim riffovima s ambijentalnim laid-backom pripremajući se za konac gotovo punih 60 sekundi što je u ovakvom, usudim se tvrditi, transžanrovskom kolopletu obrazac kakvog daleko više koriste 'post' izvođači nego li oni s death, nu-metal ili groove predznacima. Kažem, da su samo ovo objavili, već bi bilo sasvim dovoljno za superioran dojam. Ali ne. Ovdje ima još 6 takvih malih remek-djela koja komotno referiraju metalne mini simfonije. "Tomorrows" izranja iz ambijentalnog synth (?) fade-in-a ponovno u kombinaciju groove/death manira umjerenog tempa (ima i urnebesnog blastbeata nakratko). I kad se otprilike koncem druge minute pomisli kako će ovo biti manje-više standardni format 'uvod-kitica-refren-solo', evo ti ga, iznjedri se preokret i novo uzbuđenje da ti mozak provrije s razbijenim krešendima i post-metal izvodnikom. "Sirena" počinje vrlo nježno, gotovo spiritualno i posve ambijentalno u lelujavo-snenom maniru dream-pop/ shoegaze obligacija kakvog ponekad znaju isporučiti Cult Of Luna, no snažni riffovi preokreću u brutalnije poredan dinamički proces gdje ima math finesa pomiješanih s tremolima i daškovima post-metal avanturizma. Iz muljevitih sludge riffova kreće cvileća "Horizons desire" (da, ima i sludgea), a vokal se giba ustaljenom putanjom od growla do cleana koji zahvaljujući prozračnim frekvencijama ponekad podsjeti na Pain Of Salvation. Ima ovdje i prstohvat djenta, a o razbijanju aranžmana s gotovo opernim ženskim sopranima na srpskom 'ne bije bitku želja žarka, već bitku bije srce u junaka' s pratećim govornim samplovima što diže novu ljestvicu glede kompozitorskog poduhvata itekako treba govoriti i hvaliti na sav glas kako ovi, vrlo mladi dečki (barem mislim da jesu) prokleto dobro umiju napraviti kompoziciju za koju bi valjalo odvojiti nekoliko godina glazbene akademije i vaspitanja što se ne usvaja u stereotipnom thrash/ death/ core svjetonazoru. I također, što je vrlo bitno, a ne primjeti se otprve, svaka kompozicija ima sjajno dizajniranu podlogu što održava kompletnu harmoniju. "Melancholy engram" je najžešća, dopušta i malo headbanginga, ali ne previše, elem i na to su pazili da ne pretjeraju, groove šiba dostatno a'la varaždinski Cold Snap. Uostalom, zašto bi stalno navodili svecke žvake kad i mi u vlastitom dvorištu imamo odlične moderne bendove?



Kad sam još prije gotovo 15 godina govorio da mi oldschool metal bilo kojeg žanra ide na jetra jer nema nikakvog napretka, njihovi pristalice su mi redom zborili 'taj tvoj novi metal je živi kurac, to ništa ne valja, to su sama preseravanja i izdrkavanja'. Okey, svakom njegovo, a ja se s punim plućima nalazim na strani ovog benda kakvog čekam otprilike toliko, ako ne i više od decenije i pol kad su naši bendovi stidljivo probijali barijeru modernosti i napretka zbog čega ih je stara ekipa kritizirala, omalovažavala i degradirala. Točka. Tačka. Basta. "Cartographer" ima čudan orijentalni prizvuk, čini mi se da u njemu gudački trojac ima zaslužnu poziciju na uvodnom i izvodnom dijelu; pjesma je također puna prevrata, nakratko ode i u kontemporirani world-music, harmonije su bogate, gitare detaljiziraju heklanjima i štrikanjima, šta'š bolje? A prava lepota od mini simfonije dolazi u grande finalu "Uneven", ubjedljivom remek-djelu kakvo se samo poželjeti može. Sedam i pol minuta svega ovoga o čemu sam do sada ispisao ove retke iskombinirano je kolažnim dezenima akvarela, gvaža, pastela, tempera, ugljena, ulja na platnu, kojekakvih abrazivnih izrezaka, te je u to još dodana i op-art, te instalacija što je sama po sebi iskočila iz sadržaja nudeći se kao promotivni info letak na samom ulazu u galeriju, pardon, album. Nešto prekrasno što je pojašnjivo kad bih se sad raspisao na jedno 5-6 stranica, no to bi onda malo tko čitao jer je ovoj ekipi prije svega daleko važniji taj prvi feedback nego li nekoliko metara kobasice i kulenove seke uz isto toliko metara poredanih špricera i domaće brlje s rakijade u Pranjanima. Shvatili ste dobro. Album je remek-djelo koje rame uz rame može parirati namodernijim bendovima u svijetu. Ništa mu ne fali, nije nakićen prepotentnošću i pretencioznošću, lirika je prožeta individualnim paranojama i mrakovima šetajući od bijesa preko melankolije do totalne depresije i iznenadnih ushićenja s ekstazama poput bogato režirane drame s elementima trilera i horrora. Ako vas slučajno bocne ime benda na deveti album kanadskih Voivod iz 1997., nećete pogriješiti, bio je vrhunski samo su mu štreberi s AllMusic dali bijednu 'dvojku'. Po mom kriteriju, ovi dečki i djevojke su uložili ogroman kreativan arsenal koji zaslužuje maksimalnu ocjenu u nadi da će nastaviti ovako.

Briljantno! Svaka čast susjedi! Kapa do poda!

Naslovi: 1.The pace, 2.Tomorrows, 3.Sirena, 4.Horizont desire, 5.Melancholy engram, 6.Cartographer, 7.Uneven

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 12/12/2020