Prije cirka godinu dana pisao sam o ovome neobičnom autoru prilikom recenzije "Duh znatiželje, daleko od iznenada, budući da ne znam kada sam bila bez njega" u kolaboraciji s našom Anjom Bajuk alias Mors Mea, a taj album je Sean Derrick Cooper Marquardt, tamnoputi Amer s boravištem u Berlinu registrirao jednim od svojih podosta nagomilanih artističkih imena More Black Then God. Tada sam spomenuo da ima oko stotinjak objavljenih albuma, a u međuvremenu se pronašao podatak da ih ima više od 500!!! Po njemačkom Stadsprachen magazinu... no, pronašao sam samo uvid na ona izdanja objavljena na bandcamp i discogs.com stranici, a sveskupa ih se navodi 102 komada, većinom albuma, no ima i EP-ijeva, te ponešto kompilacija. Matej Krajnc za sada ne mora strahovati da mu je netko ugrozio cifru od 200 izdanja, no ako će Sean Derrick negdje objaviti čitav spisak, vidjeti ćemo... U ovom novom izdanju za Slušaj najglasnije obreo se sa čudnovato okupljenom ekipom negdje na skrovitom mjestu u Berlinu 27.XI 2019. i snimio ovaj, na svu sreću ne osobito predugačak live materijal. Kažem na svu sreću jer je riječ o čistom eksperimentalnom improviziranju bez ikakvog naslova gdje zasigurno nije postojala nikakva nit vodilja, a moguće niti unaprijed dogovoren bilo kakav scenarij. Uz njega na električnoj gitari, tu su Mik Quantius (vokal, klavijature), Oliver Rivera Drew (bubnjevi, sampler) i Diego Ferri (elektronika), a jedini cilj im je očito bio napraviti što veću zbrku, kakofoniju i abrazivni nered u relativno vrlo mirnoj sugestiji bez nervoze poput djece koja se po prvi puta uhvate instrumentarija i rade što god ih je volja praktički ne slušajući tko šta svira i izvodi. Ajde, figurativno rečeno, no ipak ovdje postoji određena kemija improvizacije elektronskih šumova, manipulcije nakaradno prigušenim vokalom kojeg je teško razabrati oli čita nešto ili se nasumce krevelji i sriče što mu prvo padne na pamet i gitarske distorzije u noise ambijentu nošene nepravilnom jazzy ritmikom s obilatim prekidima i izvrnutim koreografijama aritmike bez imalo konvencija. Ovakvo zaobilaženje standarda nije nikakva novina, što će više reći da su se momci zaigrali i odvalili bez ikakvog unaprijed pripremljenog reda vožnje izmjenjujući neku inspiraciju nastalu na licu mjesta, naposljetku, nakon bizarno realiziranog seta od 28 minuta netko uz prateći aplauz (moglo bi se reći da je bilo prisutno desetak gledatelja) progovara 'da je za prvi puta dobro'. Ili tako nešto k tome. Ali, za drugi puta, ne bih se kladio u takvu 'dobrotu' improvizacije jer onda umjetnost može postati svakojaka igrarija sa zvukovima nabacanih otprve od muzičara koji nemaju niti mrvicu talenta, te k tome ne znaju odsvirati niti jedan akord. A u tome su vršački Bitlsti ipak daleko zabavniji anti-umjetnici.

Naslovi: 1.Die zeit

ocjena albuma [1-10]: 3

horvi // 30/10/2020